Klub Boogaloo bio je domaćin prve velike ovogodišnje metal predstave u Zagrebu. Heidenfest karavana dvanaestu je, od svojih 28 europskih postaja, dovela u poznati zagrebački klub i, očekivano, složila pravu folk veselicu.
Skandinavski trio predvođen Fincima Korpiklaani, uz potporu zemljaka im Finntroll i Norvežana TrollFest, priključila si je Heidevolk iz Nizozemske i The Dread Crew of Oddwood iz SAD-a i (preu)ugodno popunjenom klubu priredila zabavnu glazbenu večer.
Koju je otvorio američki sastav The Dread Crew of Oddwood, jedini među njima koji dosad nije nastupio u Zagrebu. Ili se barem ne sjećam da su bili. The Dread Crew of Oddwood su američki veseljaci iz San Diega, a prpošne i romantičarskim duhom ispunjene pjesme im govore o piratstvu, pustolovinama, bitkama i drugim morskim temama. Dakle, tematski na tragu Alestorma, s tom razlikom da TDCOO sviraju akustične instrumente i zbog toga svoj stil zovu “heavy mahogany”. Ali zato za poznatijim Škotima ne zaostaju previše u stvaranju odlične partijanersko-plesne atmosfere.
„Dead Man’s Medley“, „Side Quest“, „Give Me Your Beer“, i „Trollwhack“ neke su od pjesama koje su izveli i zahvaljujući kojima, a i nadasve kompletnoj pozitivnoj atmosferi tijekom koncerta, sigurno dobili dosta novih fanova. Ako smo se zapitali zašto su dio ove karavane, cover Korpiklaanijevog hita „Wooden Pints“, kojeg su snimili 2014. godine i kompanija s TrollfesT na američkoj turneji 2024. bili bi mogući razlozi. Nebitno kako i zašto, bitno je da su stigli i našim ljubiteljima folk glazbe ponudili još jedan razlog za ddoatno istraživanje zadovoljstvo i moguće nove ljubimce.
Na tragu njihova nastupa je i onaj TrollfestT-a. Ekipa maštovitog outfita, sviračke nesputanosti, humorne karakternosti i živahnog tempa, ovoga puta sinkronizirana sa svojim aktualnim ‘rozastim’ albumom „Flamingo Overlord“. Opušteno, radosno, razuzdano i neobavezno, slavljenički u svim elementima nastupa. I s najboljim, nekako i najtoplijim, najprisnijim kontaktom s publikom. Baš ono, lijepo ih je opet bilo čuti. A posebno vidjeti. Kohabitacija benda i publike na najvišom mogućoj razini. „Dance Like a Pink Flamingo“, „All Drinks on Me“, „Piña Colada“, „Kaptein Kaos“, „Renkespill“ i „Trinkentroll“ proizvele su kontrolirani kaos u 40-ak minuta i još jedan nastup koji je pokazao da je TrollfesT (uvijek) dobrodošao k nama.
Poprilično ozbiljniji, metalniji nastup od svoja dva prethodnika, bez dodatnih scenskih kreacija, izuzmemo li bendovu zastavu, imali su nizozemski Heidevolk, koji su stigli u Hrvatsku nakon Paganfesta, čijim su dijelom bili lani u veljači u Tvornici kulture. Žestoka, energična i izuzetno potentna glazba zatutnjala je Boogaloom od prvih trenutaka njihova nastupa. I tutnjala u kontinuitetu 40-ak minuta. Sugestivni i respektirajući dueli dvaju snažnih, borbenih vokala, nošenih jakim i gustim ritmikama, pulsirajućim basom i stasitim bubnjanjem, heavy riffovima, folk melodijama i slavljeničkim refrenima, dobro su tresli utrobu kluba. A bogme i sve fanove, koji su kontinuiranom, i glasnom, potporom bendu pokazali da su itekako dobro upoznati s njegovim opusom.
Koji se bavi temama prirode, germanskim mitovima, te poviješću i kulturom provincije Gelderland, odakle i dolaze. Iz grada Arnhema. I pjevaju, u pravilu, na nizozemskom jeziku. Energični nastup, prava metalna atmosfera, u kojem se mogao čuti presjek dijela povijesti Heidevolka; „Ontwaakt“, „Ostara“, „Walhalla wacht“, „Yngwaz’ zonen“, „A Wolf in My Heart“, „Oeros“, „Drinking with the Gods (Valhalla)“, „Vulgaris magistralis (Normaal cover)“, „Nehalennia“.
Pred manje od dvije godine Finntroll je imao zadnji zagrebački nastup (Vintage Industrial bar, travanj 2024.), pa je još uvijek u relativno svježoj memoriji ovdašnjih fanova. Barem onih koji su tada bili. A koji nisu tada, imali su prigodu to popraviti. Finntroll kombinira elemente, primarno, black, te death metala s tradicionalnim finskim folk stilom humppa. Tekstovi se tematski oslanjaju na mitove, trolove, sukobe između pretkršćanskih bića i ulaska kršćanstva u imaginarne prostore trolova. Ime su dobili iz finske legende, kada su švedski svećenici u posjeti Finskoj susreli neobično divljeg čovjekolikog stvora, koji je ubio većinu njihove družbe. Oni koji su preživjeli, pričali su o Finn – Trollu.
A oni koji su bili na njihovom koncertu dugo će pričati o još jednom kvalitetnom nastupu. Divljem, grubom, sirovom. ‘Zamjenski’ pjevač Kistelach, ‘posuđen’ za ovu turneju od norveških pagan-folkera Vanvidd, djeluje (i vokalno) zvuči svježije od Vretha, što ide u prilog činjenici da je potonjem potreban odmor i zamjena. Kistelach svojim vrištećim vokalima punih mladalačke energije svirku prinosi više ka black metalu, donoseći agresiju u humppa-polka ritam. No zaigranost i razigranost uvijek raspoložene i svirački kompetentne instrumentalne postave nije time bitno narušena.
Jako dobar nastup, popraćen pripadajućim i prikladnim feedbackom uživljene publike u svojih je sat vremena ima prigodu prošetati se kroz (gotovo) sve faza rada benda. Ona s najpoznatijim pjesmama, koje su, očekivano, izazvala najviše erupcije u publici, bila je u zadnjoj trećini. Ako je nastup Heidevolka bio najozbiljniji, onda je ovaj od Fintrolla bio najagresivniji.
Setlista Fintroll:
Midvinterdraken
Människopesten
Solsagan
Fiskarens fiende
Blodsvept
Nedgång
Svartberg
Mask
Trollhammaren
Nattfödd
Skogsdotter
Jaktens tid
Ormfolk
‘Šlag na tortu’ bio je, očekivano, nastup ekipe iz Korpiklaanija, koji su se, poput TrollfesT-a, k nama vratili nakon gotovo 7 godina i zajedničkog nastupa u Tvornici kulture. Slavljeničko raspoloženje publike je prema vrhuncu krenulo čim se bend pojavio, a nastavilo kontinuirano se dizati na sve viši nivo od samih uvodnih nota. Čemu su pridonijeli hit-naslovi „Wooden Pints“ i „Happy Littel Boozer“, godinama omiljeni dijelovi set liste.
Efektivnosti, kopaknosti i konkretnosti nastupa, uz uobičajeno raspoložen bend, doprinosile su animacije koje su se vrtjele na zidu pozornice prateći svojom slikovnom tematikom sadržaj pjesma čiji su zvukovi zvonko odzvanjali s pozornice. I dakako, podizalo dinamiku za nekoliko razina.
Posebno je to dolazilo do izražaja u središnjem dijelu s, možda, malo manje poznatim pjesmama naglašenijih folk melodija. Otkako Jonne ne svira gitaru imam osjećaj da nedostaje njemu, pomalo i kompletnom soundu benda, pa je u par pjesama u kojima je zasvirao mandolinu opet rukama našao puniji smisao.
Boney M. cover „Gotta Go Home“ je vratio malo poljuljanu razinu uzbuđenja, raspoloženja i radosti i uveo koncert u finalni dio. ‘High-light’ nastupa je bio baš taj, finalni, dio uz „Viima“, „Metsämies“, u koju je bubnjar Samuli Mikkonen implementirao solo točku i kroz svoju umješnost, vještinu, kreativnost i odlučnost potvrdio da je Korpiklaaniju donio dah svježine. „Saunaan“ i neizostavna „Vodka“ dovele su koncert, a i cijelu večer do svoga završetka. Koja je, iako potrajala ček pet i pol sati, nekako prebrzo stigla do svoga kraja.
Setlista Korpiklaani:
Hunting Song
Wooden Pints
A Man With a Plan
Happy Little Boozer
Aita
Kalmisto
Ämmänhauta
Tuli kokko
Leväluhta
Päät pois tai hirteen
Lonkkaluut
Ruumiinmultaa
Gotta Go Home (Boney M. cover)
Viima
Metsämies
Saunaan
Vodka
Večer u kojoj su se mnogi umorili, ali ne vjerujem da im je žao ijedne sekunde, minute sata provedene uz ovu veselu, u naše krajeve uvijek dobrodošlu ekipu. Koja te oraspoloži kako god da se čovjek osjećao. Bilo je tu pjesme, plesa, pogoa, sjedenja na podu kluba, radosnog vlakića. Sreće, radosti i veselja.
A da ljude razveseli i oraspoloži i jeste primarna namjena glazbe. I za tako nešto, barem što se tiče metalaca, poprilično teško je naći bolju ekipu od one koju (u bilo kojem popratnom sastavu) predvodi Korpiklaani.
Galerija fotografija; HeidenFest u klubu Boogaloo, foto: Zdenko Horvat
