Drugi dan festivala počeo je s nešto toplijom temperaturom, budući da nije bilo hladnog vjetra. Iako ga nije bilo, zbog ugaženosti, prašina se sve više i više dizala, a sve je više i više ljudi ležalo po travi zbog umora i tko zna čega još. Nije lak festivalski život!
Osim dobre glazbe, hrane i pića, festival naravno nudi i „signing sessione“ za koje su mnogi bili zainteresirani. Autogrami su se tako mogli dobiti od Tesseracta, Tremontija, Nilea, Enslaveda, Dimmu Borgira, Nightwisha, Megadetha, Arch Enemyja i mnogih drugih. Suludo duge redove su imali Arch Enemy i Dimmu Borgir. Kao i obično, festivalski program kreće u 10:30, a ovaj dan su prvi bili Redemption, Hexecutor i Black Rainbows. Glavne bine su okupirali uglavnom bendovi koji se više fokusiraju na američku publiku, tako da su se i iz svakog kuta mogli čuti Amerikanci. Tko nije zadovoljan glavnim pozornicama, može put šatorskih jer se tamo nudio meni bolji program.
No, da se posvetim i cijenama hrane i pića. Pivo je koštalo od 4 eura pa na dalje, ovisno koju količinu želite. Jedan bar je kao i obično bio isključivo vinski. Boca vode od pola litre je 2 eura a u festivalskom prostoru je i dosta mjesta s pitkom vodom za popiti i osvježiti se. Hrane je bilo razne, od svakakvih lokalnih specijaliteta pa do onih iz svih krajeva svijeta. Recimo da se za 12 eura dalo najesti, ali to opet varira o tome koliko je kome dovoljno.
Za pet eura se moglo na kotač – Hell on Wheel – s kojega se pružao pogled na Hellfest i okolicu. Pogled je uistinu vrijedan tih pet eura. Vide skoro sve bine, taj mravinjak od ljudi, vidi se Lemmyjev spomenik koji je ogroman iz sasvim druge perspektive, a vide se bome i radnici na Hellfestu, od kuhara do ljudi na šankovima koji mrtvi umorni spavaju na klupama iza šankova, u malim priručnim dvorištima! Vidi se gotovo cijela festivalska mašinerija koja je impresivna!
Ove je godine pressicu održao i glavni čovjek festivala – Ben Barbaud, otac festivala, koji je krenuo iz ničega a danas ima najbolji festival u samoj Francuskoj a ja bih rekla i šire. Nažalost, pressica je bila na francuskom jeziku pa nisam razumjela ništa o njegovim vizijama i poslovnom uspjehu. Sigurno je bilo jako zanimljivo.
Od izvođača je zanimljivo za spomenuti Tremontija, koji će u Zagrebu biti gost Iron Maidenu. Ovdje je izmamio popriličan mosh pit. Kako će Tremonti biti primljen u zagrebačkoj Areni, još ćemo vidjeti jer je ovdje bila dobrim dijelom američka publika, a mi se po glazbenim ukusima ipak razlikujemo. Powerflo, Jonathan Davis (iz Korna) su nastavili po glavnim pozornicama, a niz je prekinuo francuski Pleymo, ali samo time jer je – francuski. Sviraju nu metal koji opet ugađa već spomenutoj većini. Bullet for my Valentine je nastavio na Pleymo, dok je Body Count koji smo nedavno gledali u Boćarskom domu dodatno užario atmosferu. Deftonesi su okupirali binu u najboljem vremenu, pet minuta iza 21, odradili solidan set i prepustili publiku Limp Bizkitu koju je doslovno ubio! Možda najžešće s „Killing in the Name“. Avenged Sevenfold je nosio titulu headlinera. Show su posvetili preminulom bubnjaru Pantere – Vinnieu Paulu, a publiku su osvojili i kada su jednom fanu prepustili mikrofon da izvede „Nightmare“ jer je pjevač ostao bez glasa. Parkway Drive je zatvorio večer na bini 2. Na pozornicama ispod šatora bih istaknula finski Oranssi Pazuzu, ali čim se istakne jedan bend, čini mi se da nije fer prema ostalima jer su izvrsni bili i Kataklysm, Enslaved, Children of Bodom (s kojih se prije završetka bilo gotovo nemoguće izvući van). Iako mi je dan protekao uglavnom pod šatorima jer glavne pozornice nisu zadovoljavale moje apetite, velika većina publike je bila zadovoljna pruženim i to je bilo najvažnije.
{gallery}hellfest2018dan2{/gallery}
