Herbie Hancock: “Head Hunters”

Godine 1973. izlazi album s kojim je američki jazz pijanist i skladatelj Herbie Hancock preokrenuo shvaćanje jazza naglavačke. Revolucionaran korak sastojao se u napuštanju akustičnog pristupa jazzu i upotrebi elektroničkog zvuka obogaćenog groovom i obojenim funkom. Petnaestominutno otvaranje albuma s „Chameleonom” upoznaje nas s onim što Hancock i jest – glazbenik koji se lako stapa sa svakom okolinom u koju ga neka glazbena epoha postavi. On kao da mijenja boje i to radi vrlo hrabro, odvažno, samouvjereno, beskompromisno ulazeći u sfere nepoznatog. Upravo kod numere „Chameleon” može se primijetiti kako vrlo spretno petlja složenu jazz improvizaciju preko glazbenih struktura karakterističnih za rock i funk. Nije ni čudo što je baš ta stvar postala jedan od njegovih najprepoznatljivijih hitova i ideal za buduće fuzije. Iduća, ništa manje epohalna, stvar po imenu „Watermelon Man” po svojoj atmosferičnosti odvodi nas u neke prastare, gotovo plemenske afričke predjele. Bas linija ove numere je stabilna, čvrsta, uporna, a preko nje se nadvisuje zvuk koji nalikuje na puhanje u praznu bocu. Hancock gotovo u ulozi šamana, koji opetuje duhovne zazive, omamljuje slušaoca zaraznim groovom.

Druga strana ovog vinila značajno se otvara numerom „Sly”, posvetom glazbeniku Slyju Stoneu kojem Hancock duguje naklonost funk formi. Na toj numeri mijenja ritmove i dinamiku, igra se, isprobava, povlači se pa se opet vraća u mahnitom igranju, ostavljajući hipnotiziranog slušaoca u znatiželji i pitanju: „Gdje me Hancock dalje vodi?” Head Hunters završava s „Vein Malter”, koja predstavlja veliku suprotnost u odnosu na prethodne tri numere. Ona je intimnija, povučenija, suptilnija te poziva na samorefleksiju. Hancock ovdje koristi električne klavijature koje stvaraju atmosferu etera s blagom, melankonličnom melodijom koja s vremena na vrijeme obasjava između pulsirajućeg basa i na koncu potpuno nestaje. No, zašto je album naslovljen „lovcima na glave”? Ono što se prvo primjećuje jest omot albuma koji u toplim bojama prikazuje svojevrsnu mutaciju bića; donji dio tijela je sam nosioc radnje Hancock, dok je umjesto glave postavljena maska afričkog plemenskog naroda iz Obale Bjelokosti. Stoga se slijedom omota i naziv albuma može tumačiti na više načina. Možda, u duhu afričke simbolike, glazbenici poput mladih plemenskih ratnika izvršavaju lov na glave i time se dokazuju kao „punopravni članovi jazz zajednice”. S druge strane, odgovor na gore postavljeno pitanje može se shvaćati i metaforički. Naime, izraz „headhunting” u funku i hip hopu uzima se kao lov na najbolje ritmove i groovove. Možda je Hancock upravo taj koji lovi zarazne ritmove i melodije koji su i sami danas postali „sampleovi” ili uzorci koji se naširoko koriste u drugim žanrovima, a pogotovo u hip hopu.
Bilo kako bilo, nesumljivo je da “Head Hunters” Herbieja Hancocka svojom inovativnošću i implementiranjem različitih, bilo kulturnih bilo glazbenih, elemenata redefinira jazz, čime biva nezaobilaznom lektirom svakog štovaoca tog žanra, ali i za one van njegova okvira.