Pojam koji se najčešće (ali ne isključivo) pojavljuje kod bluesa i jazza zove se jam session. Jam podrazumijeva situaciju kada se „glazbeni mačori“ nađu na zadatku stvaranja nove kompozicije koja obično započinje „čeprkanjem“ po gitari ili klaviru, znači bez neke značajne pripreme i izvan zadanog aranžmana, a onda se na tako stvorenu inicijalnu iskru nadovežu ostali svojim sviranjem i idejama.
Drugi oblik jama podrazumijeva iskazivanje trenutnog stanja glazbenika izraženog kroz improvizacije uvjetovane iskustvom i kvalitetom, a koje su samo naslonjene na zadani okvir (temu), te tako nastaje jedinstvena i nikad ista glazbena avantura.
Riff je također pojam svojstven rock glazbi, a podrazumijeva kratku frazu u glazbenoj kompoziciji koja se ponavlja nekoliko puta, a može poslužiti kao pozadina za solo improvizacije.
Parafrazirajući jedan poznati filmski naslov, mogu slobodno kazati da je trenutak kada je jam sreo riff iznjedrio jedan od najpoznatijih, nikad do tada viđenih (makar na američkoj glazbenoj sceni) epskih „dugometražnih“ momenata hard rock scene, a koji je tih šezdesetih godina predstavljao svojevrsni „poziv na oružje“ psihodelične generacije, te je ostao kao koherentan uzorak vitalne, jedinstvene ere u rock povijesti, zahvaljujući između ostalog piću i opijatima u zavidnim količinama.
Iron Butterfly (koji dobar naziv za band, zar ne?) osnovani su u San Diegu, Kalifornija, i bili su dostojan predstavnik tadašnje rock scene obilježene dobrim dijelom psihodelijom, inače naveliko prisutnom na west coast glazbenoj sceni kasnih šezdesetih godina.
Smatrani su utjecajnim bandom koji je američkom tržištu otvorio vrata heavy metala, na način kako su to u Britaniji radili Led Zeppelin ili Black Sabbath.
Alfa i omega grupe bio je njezin osnivač, klavijaturist Doug Ingle. Početna petorka snimila je debut album pod nazivom Heavy, s ne baš upečatljivim uspjehom, nakon čega je uslijedilo „osvježenje momčadi“, pa su uz Inglea i bubnjara Rona Bushyja grupu pojačali gitarista Eric Braunn i multiinstrumentalist Lee Dorman.
Ta formacija je i ostvarila najveći uspjeh grupe, koji ih je je doveo do vrha američkih top lista, zadržavši se na njima više od dvije godine i učinivši album najprobitačnijim rock uratkom svih vremena. Navodno je to bio i prvi album jedne rock grupe koji je postigao platinastu tiražu.
No ujedno to je bio i uteg oko vrata, jer eksploatiranje ideje zasigurno ne bi izazvalo dodatni interes, te je logična posljedica (uslijed očite stvaralačke krize) bila stagnacija, a kasnije i potpuni pad u trulež.
Zasigurno je, uz uspjeh spomenutog albuma, zanimljiva i priča oko samog naziva.
Naime, jedne noći, nakon završetka rada u pizzeriji, Bushy je zatekao Inglea (inače sina svirača crkvenih orgulja) kako uz otvorene boce vina stvara neke nove, zanimljive zvukove. Upitan što je to, Ingle je, poprilično „našprican“, promrmljao da je to nova kompozicija koja se zove In-A-Gadda-Da-Vida (bar je tako Bushy fonetski zapisao), što bi se zvalo, da je Ingle kojim slučajem bio trijezan, In The Garden Of Eden.
To je samo jedan od dokaza koliko bi svjetska rock scena bila siromašnija da nije bilo a little help from their friends, naravno u obliku cuge i opijata.
Prvobitno zamišljena kao balada, 17-minutna kompozicija se dodatno brusila „on the road“, te je svojom teškom atmosferom, gitarom koja stvara pomalo đavolski iritantan ugođaj svojim neprestanim zujanjem i zavijanjem, pomalo mističnim i orijentalno obojanim pasažima na klavijaturima, nezaobilaznim i pomalo eksploatatorskim solom na bubnjevima, te eksplicitnim solom na gitari – zasluženo prešla u kategoriju onih „mitskih“ rock uradaka, poznat generacijama zaljubljenika u rock glazbu.
In-A-Gadda… je bila posebno omiljena među DJ-evima: svojom dužinom davala im je dovoljno predaha za „protegnuti noge“.
Cover verziju svojevremeno su obradili trash giganti Slayer, samplirao ju je hip-hoper Nas, a najoriginalnija upotreba zbila se u legendarnim Simpsonima, u epskoj epozodi gdje Bart prodaje dušu Milhouseu.
Na kraju mi se za Iron Butterfly najprikladnija čini sljedeća konstatacija: čudna je sudbina umjetnika; on se dvaput rađa, a ponekad čak i dvaput umire. Ponekad se rađa za svijet tek onda kad već dugo leži u grobu, a ponekad i sam osjeća da je mrtav, iako drugi misle da je živ.
Osobna karta albuma
| – |
||
| Izvođač | – | |
| Naziv albuma | – | |
| Izdavač | – | |
| Produkcija | – | |
| Datum objave | – | |
| Snimano | – | |
| Posebna napomena | Standardno izdanje s jednim diskom | |
Popis pjesama
|
||
| – | ||
| Linkovi | ||
     |
||
– Spot |
||
{youtube}{/youtube}
