Dvadeset i četvrti koncert aktualne RUN FOR YOU LIVES turneje IRON MAIDEN je odsvirao na bečkom Ernst Happel stadionu. Koji je prema nekim informacijama bio rasprodan, iako se vizualno činilo da bi bilo mjesta za još štogod stotina, eventualno koju manju tisuću ljudi. Spominjalo se 50-ak tisuća ljudi, pa ćemo se i mi, onako neslužbeno, služiti tim podatkom.
Turneja kojom obilježavaju 50 godina postojanja obuhvaća set listu s albuma iz razdoblja od 1980.-1992. godine izazvala je golemo zanimanje. Pa su tako koncerti velikim dijelom smješteni na stadione, zamijenivši Arene s prijašnjih, kojim je bend nekako bio skloniji proteklih godina.
No počnimo nekim redom. Naime, večer je otvorio AVATAR, bend koji je u drugoj polovici prvog desetljeća ovog stoljeća bio proglašavan nadom švedskog metala. I tamošnjim metalcima omiljenog melodic death metal zvuka. Ipak, nade i očekivanja se nisu ostvarile u potpunosti, a s godinama je Avatar, očito u želji okupljanja što većeg spektra publike, svoju subžanrovitost proširio na metalcore, alternativniji metal i hard rock, čak bih dodali i u nekim momentima i radiofoničniji pop rock.
Iako, sve to skupa ne utječe na snagu, žestinu i razigranost benda, koji je pred, valjda, 30-ak tisuća ljudi, odsvirao stvarno dobrih 40-ak minuta. Predvođeni energičnim, razgovorljivim i vokalno snažnim frontmanom Johannesom Eckerströmom, našminkanog u neku sablasniju varijantu klauna, kombinirali su dečki pjesme s prošlog (“Dance Devil Dance”, “The Dirt I’m Buried In”), s onima nešto starijima (“Let It Burn” ili završna “Hail the Apocalypse”), te “In the Airwaves” i “Captain Goat”, koje valjda najavljuju skori album.
Uglavnom, koliko god da možda nisu dogurali do statusa kojeg su priželjkivali, Avataru se, osim toga, ne može mnogo toga prigovoriti. Jedan su sasvim dobar bend za zagrijavanje publike, no zbog boljeg i jačeg shvaćanja i prihvaćanja ono što bi trebali promijeniti jest da sviraju prije nekoga sebi nalik. Stilsko-subžanrovski sličnog. To bi mogao biti prigovor mnogih koji su se zapitali što oni rade prije Iron Maidena.
Ali očito im to nekako uspijeva, jer i u prošlosti su uspjeli nastupati s bendovima s kojima baš i nemaju prevelikih sličnosti. Prisjetismo se tako Helloweena i Stratovariusa, s kojima su 2011. godine nastupili i u Zagrebu. Tada se baš i nisu nešto iskazali, no u Beču realno, jesu. Koliko god se mnogi zapitali što su rade.
Nekih 40-ak minuta trajala je priprema za IRON MAIDEN, u čiji nastup, kao i mnogo godina unatrag, uvodi “Doctor Doctor”, pjesma jedne od bendovih omiljenih grupa UFO. Koncert je počeo u 20:55 sati setom pjesama s kultnog albuma “Killers”, najprije instrumentalom “The Ides of March”, pa dalje zagrijavajućom, ali i dosta žestokom “Murders in the Rue Morgue”, pa nastavlja s trijumfalnom, čini se energičnijom no ikada “Wrathchild” i sjajnom “Killers”, koju nisu davno svirali uživo. Tijekom njezine izvedbe se prvi puta na stageu pojavio prigodno obučeni (i sjekirom naoružan) legendarni Eddie. Bez kojega Iron Maiden ne bi bio to što jeste. Realno.
Uz otvarajuće pjesme smo se mnogi prisjetili kako je genijalne albume Iron Maiden snimao na početku svoje karijere. Svojevrsni hommage Paulu Di’Annu okončan je maestralnom izvedbom epskog remek-djela “Phantom of the Opera”, a odlično tempiran i posložen koncert u svoju je, da tako kažemo, drugu trećinu ušao s raspjevanom “The Number of The Beast”, koju na vizualima prati NOSFERATU.
“The Clairvoyant” je bio uvod u obrazac koji je dominirao nastavkom koncerta, a to je niz naizmjenično sastavljen od himnično-galopirajućeg hit-songa, pa orkestralnog pro-epa. Pa tako 4 puta zaredom. I tim redom. Naime, uslijedio je kolosalni “Powerslave” kojega prate egipatski vizuali, s Eddiem u piramidi kao glavnim likom, a slijedi jurišni “2 Minutes to Midnight”, te još jedan mega monument konceptu orkestralno-epske pjesme – “Rime of the Ancient Mariner”.
“Run to the Hills” se zaorio bečkim zrakom, s daleko najjačim feedbackom raspjevane publike, a na nju se nadovezao nevjerojatno dobro izveden “Seventh Son of a Seventh Son”. Slijedi još jedna hito-himnična, “The Trooper”, tijekom koje se bendu na pozornici priključio crveni mundir Eddie, a sva genijalnost svirke i raskoš teatralnosti benda prezentirana je u “Hallowed Be Thy Name”, koju je Bruce otpjevao u kavezu, uz prijeteću sliku vješala.
Kraća nego inače, “Iron Maiden”, i bez (uobičajenog) Edija na pozornici, ali s dominantnom njegovom figurom na vizualizaciji s temom iz Piece of Mind, označila je kaj koncerta. Dugog, puno dužeg nego obično. Preko 2 sata s bisom.
Kojeg je otvorio glasoviti “Churchill’s Speech”, tempirani uvod u “Aces High” kojeg su pratili kadrovi zračne bitke. Iskreno, nju Bruce više ne bi trebao pjevati, jer je očito da ima problema s kontinuitetom viših tonova. “Fear of the Dark” je prvi puta (na ovoj turneji) svirana na bis, no njezino zamračenje, Bruceova tmurna dominacija u crnom plaštu sa šeširom i svjetiljkom, kao i cijeli koncept garniran punim mjesecom, opet je pokazalo da se radi o jednoj od najpoznatijih, i publici najdražih bendovih pjesama. Naravno da se refrenski dio orio stadionom.
Završna “Wasted Years”, koja je svojim smirenijom formom prigodno privela koncert kraju, dovukavši ga na otprilike dva sata i pet minuta ukupne svirke. Ne sjećam se da su, i kada su, toliko svirali. A kad su odsvirali, uz velike pozdrave svih sa svima, Iron Maiden je u bečku noć otišao uz kultni “Always Look on the Bright Side of Life”, koji ih sa svjetskih pozornica ispraća oko 35 godina. Manje-više.
Nakon većeg dijela faktografskih podataka, red je da ih u nastavku malo iskombiniramo s osobnim, pa i općim dojmovima. Da se baš mnogo fanova neće obazirati na zamolbu benda napisanu na dva bočna ekrana prije koncerta u kojoj je stajalo da se mobiteli ostave u džepu bilo je jasno. Nismo niti mi, ali mislim u nekakvim razumnijim omjerima. Ipak je 2025., teško je, pa i nemoguće, nekim stvarima odoljeti.
Glazbeno, IRON MAIDEN zvuči izuzetno moćno, uigrano i razigrano, staloženo i samouvjereno, što naravno i ne čudi. Rekli bi mnogi, imali su kada naučiti. No da je to jednako dobro, ako ne i bolje nego u desetljećima unatrag, nešto je što mnogim bendovima njihove generacije, pa i mlađe, teško dostižno. I da uživaju jednako, ako ne i više nego ikada prije, to je nekako nemoguće ne osjetiti. Istinski se zabavljaju. Što za sobom povlači i činjenicu da konzumentima svog showa pružaju vrhunsku zabavu. Točno ono po što su došli.
Novu ritmičku snagu dao je bubnjar Simon Dawson, čiji se stil ne razlikuje mnogo od Nickovog, manje-više je to metodičko, precizno bubnjanje, s pravilnim i očekivanim prijelazima, ali i s više kombinatorike, brzine i energije. Očekivano, rekli bismo. Koliko god nam žao Nicka, ali on je svoje dao i korektno se povukao. Simona je kao novog člana pozdrav i Dickinson, pa je red da to napravio i cijeli stadion. I mi.
Uz izvrsnu svirku kojom je ravnao Bruce, uobičajeno rastrčan, raspjevan, raspoložen, tek mrvu manje pričljiv no inače, posebnost ovom spektaklu, uz dva bočna ekrana, dale su vizualizacije na video zidu u pozadini pozornice. One su kroz različite situacije pratile radnju svakog songa i publiku de-facto tjerale na korištenje svih osjetila, samim time i uživljavanje, da ne kažemo direktan ‘ulazak’ u scenarij svake pjesme. Biti aktivnim dijelom priče, putovati kroz vrijeme i mjesta s raznim ljudima raznih sudbina.
Posebno bismo to kazali za “Rime of The Ancient Mariner”, koja u dramatiziranom ambijentu kombinira put kroz mirno, pa kasnije olujno more, scenarijski prateći u stopu dinamiku pjesme. I “Phantom of The Opera”, iako statično, animacija povijesnog izgleda dvorane u jednoj fotografiji kaže sve. Ili skoro sve. A nakon što je odsvirana, čovjeku dođe da se digne i ode s koncerta. To je to. U njoj, i s njom, si vidio i čuo sve što si htio.
Hladno i ledeno-ledena radnja pjesme “Seventh Son of A Seventh Son” svakako je nešto za istaknuti, jednako kao i njezina briljantna izvedba. Nešto sjajno, nešto što je zvuku i uobičajenoj kreaciji pozornice kompletnoj produkciji dalo baš ono, spektakularniju notu. Nije da nam nisu malo nedostajala platna koja su se do nedavne prošlosti izmjenjivala na istom mjestu i ‘padala’ nakon svake pjesme, ali ovo je ipak nešto drugo. i Drugačije. I modernije. I zanimljivije i dinamičnije.
Spomenusmo već bend koji zvuči fantastično, a od individualnih kreacija vrijedi uvijek istaknuti Adrianove i Daveove twin-solaže u kojima ima i svježine i maštovitosti i originalnosti. Izbacimo li one iz “Hallowed By The Name”, koje u svojoj originalnoj formi ne zvuče od “World Slavery Tour-a”. Janick je uobičajeno vrtio gitarama i mlatarao rukama, katkada odsvirao koju lakšu solažu, a Steve je – STEVE. Lider, glazbenik, pojava. Institucija.
Set lista vrhunska, gotovo da je izvučeno sve najbolje iz spomenutog razdoblja. U vremenu u koejm ih je bilo moguće predstaviti. DVD SATA. A ako bismo baš cjepidlačili, “Revelations” i(li) “Flight Of Icarus” i “Flash of The Blade” umjesto “Aces High” i “The Trooper”.
Turneja traje i 2026. godine, pa se za nadati da će skoknuti i do nas, s obzirom na to dan smo preskočeni na zadnje dvije. I njihovo poštovanje prema Hrvatskoj nešto je što često ističu.
A i, ne samo iz patriotizma, već iz određenog, 4 desetljeća dugog iskustva, mogu kazati da je kod nas na koncertima Iron Maidena puno bolja atmosfera.
A što se tiče Beča, čisto informativno, s obzirom na to da se na istom mjesto često održavaju koncerti, par servisnih informacija.
Oboružajte se strpljenjem, gužve su nenormalne, organizacija prometa dosta labava, naša policija bi im na štošta mogla ukazati, pa stoga parkirna mjesta pronađite 2,3 kilometra od stadiona.
I da, pivo je 10, coca cola 9 (uključivo čaše), a gorivo preko 2 eura.
Pa Vi birajte. Sretno, ako se zaputite.
autor: Ljudevit Cikač
