David Kikoski (klavir), Alex Sipiagin (truba), Francesco Bordignon (kontrabas), Vladimir Kostadinović (bubnjeiv). Rab Jazz Festival, večer 1, otvaranje. Iz New Yorka, na grandioznu povijesnu lokaciju, među ostatke romaničke bazilike iz 5. stoljeća, stigao nam je Jazz.
Milan Petrović (klavir), Nagy Lehel (saksofon), Peđa Mihajlović (perkusije), Ištvan Čik (bubanj) i Ivan Maksimović (bas gitara); Rab Jazz Festival, veliko finale – dnevni koncert. Sjajan, blistav Jazz Milana Petrovića savršeno se utopio u hlad stopetogodišnjeg hrasta crnike na rapskoj Pjaceti, koji je zasađen na dan kada je Rab oslobođen od okupacije. Zato ga nazivaju « Drvom slobode ». Mi smo, tog savršenog mediteranskog ljetnog jutra, pod krošnjom spomenutog velebnog stabla, isto tako bili oslobođeni – svega osim tadašnjeg trenutka u kojem su postojali samo jazz i pogled na pučinu. Bjelina kamena, plavetnilo mora koje se spaja s nebom na obzoru, nekoliko velikih bijelih jedara u daljini i jazz koji nas je vodio na daleka putovanja svijetom, dok su nam osjetila bila potpuno tu – na Trgu slobode.
Nekoliko predivnih dana na početku rujna, obojio mi je jazz.
Petak, 4. rujna: David Kikoski Quartet u prostoru Sv. Ivana Evanđelista
Vratimo se na početak 11. izdanja Rab Jazz Festivala, u prekasno dvorište ispod romaničkog zvonika koji se uzdizao iznad nas, kao da je i on htio zaštiti od svih vanjskih okolnosti ono najdragocjenije što imamo – glazbu. Sjedili smo usred razasutih ruševina i čekali da se na nekadašnjem svetištu pojavi David Kikoski. Divan, prepoznatljiv, ovaj vrhunski američki jazz pijanist, skladatelj i aranžer, poznati je predstavnik njujorške jazz scene. I brilijantan je. Gledala sam ga kako u naletima energije, vadeći harmoniju van strukture, odskače sa svoje stolice i, ustvari, svira svoj klavir cijelim tijelom. Bilo je u nekim trenucima zaista teško sjediti, jer vuklo je i mene (a vjerujem i ne samo mene) da i ja slušam cijelim tijelom. Prsti su mu prelijetali preko klavijature, ponekad gotovo nevidljivi, a svaki ton je bio apsolutno savršen; preciznost u takvom, naoko potpunom kaosu, još je jedna prepoznatljiva crta ove velike jazz figure. Ali koliko god je Kikoski divan i dostatan sam po sebi, dijalog sa Sipiaginovom trubom, Bordignonovim kontrabasom i bubnjevima Vladimira Kostadinovića pretvarao je ovu večer u još bogatiju jazz gozbu. Ispred nas se odvijao zaigrani susret energičnog i toplog, fluidnog i dinamičnog, a mi smo bili u samom njegovom središtu, okruženi brilijantnošću, toplinom i virtuoznošću ovog kvarteta. Uživala sam u Davidovim dugim improvizacijama koje su nas vodile daleko od našeg svijeta u onaj njujorških jazz klubova i avenija. Jednako tako, uživala sam u trubačkim dionicama Alexa Sipiagina koji je prodirao u strukturu svake skladbe do zadnjih čestica i emocija koje ona u sebi nosi. Posebna dinamika koju je Kostadinovič stvarao na bubnjevima, pretvarala je ovaj cjelokupan spektakl u živahan ritmičan laboratorij, ne samo glazbe, nego i emocija. Mladi talijanski kontrabasist Francesco Bordignon plovio je kroz ovu međuigru potpuno savršeno, stvarajući besprijekoran balans između elegancije i pomalo sirove energije koja je potpuno zaokruživala ovu atmosferičnu priču među razasutim stupovima baštine otoka Raba, ali sam ju jednako tako, kad zatvorim oči, mogla osjetiti u užarenoj atmosferi nekog njujorškog jazz kluba. Jasno mi je zašto je David Kikoski svirao s nekima od najvećih velikana jazza i zašto zauzima znčajno mjesto na njujorškoj i svjetskoj jazz sceni. Taj glazbenik, njegova tehnika, energija, strast, virtuoznost, ali i njegova igra s ostalim glazbenicima, to je ono što ovog čovjeka čini genijem. Bila je to divna večer jazza na otoku Rabu. I nešto više od toga. Bilo je to ljubavna izjava jazzu.
Ponedjeljak, 7. rujna: Milan Petrović sekstet na Pjaceti – na rapskom Trgu slobode
U ponedjeljak ujutro, na mom najdražem mjestu otoka, na rapskoj Pjaceti, poznati beogradski pijanist, autor i skladatelj Milan Petrovič, sa svojim sekstetom odveo nas je na jedno potpuno drugačije, ali ne manje lijepo, glazbeno putovanje. Stigli smo nekoliko minuta nakon početka i dok smo se penjali prema Pjaceti, čuli smo jazz kako se prelijeva po trgu i crkvi Sv. Justine. Ta glazba je zvučala kao da je oduvijek bila tamo. Jazz Milana Petrovića savršeno vješto koketira s world musicom i u tom trenutku nisam mogla zamisliti niti jednu ljepšu glazbenu kulisu koja bi bolje upotpunila to mediteransko jutro na otoku. Po pučini je vjetar nosio brojne jedrilice, ne znam je li to bio maestral, ili neki drugi vjetar, a nas je nosio svjetulcavi jazz Milana Petrovića po svim krajevima svijeta i srca. I bilo je divno. Melodijske linije koje Petrovič vrlo vješto gradi na svojim klavijaturama da bi nam glazba ispričala sve što ima za reći, spajale su se savršeno s ritmičnim obiljem perkusija Peđe Mihajlovića, čvrstim basom Ivana Maskimovića i profinjenom dinamikom bubnjeva Ištvana Čika i saksofonom Nagya Lehela koji nas je tako lako prebacivao iz melankolije u groove. Zajedno su stvarali prozračan i tako „sočan“ jazz. Već negdje na početku koncerta krenula je „Amsterdam Central Station“, izvrsno mjesto za polazak na putovanje koje nas je čekalo tog jutra. Jazz se tu igrao s grooveom i bluesom, živost se spajala s melodioznošću; ritam ove skladbe zvao je na pokret. Nastavilo se kroz nježnije i prozračnije skladbe, putovali smo od Amsterdama do Santorinija, od Irske do Azije. „Santorini view“ je bila čudesna. I iako nam se nije pružao pogled sa Santorinija, Mediteran kojim je natopljena ta skladba ovi sjajni glazbenici su razgradili do same srži, toliko da smo taj isti Mediteran mogli osjetiti u kostima. Bilo je tu i „Orienta“, koji je uz bas Ivana Maksimovića i Mihajlovićeve perkusije, bio duboko duhovno putovanje; glazba je zaista ono što najbrže prodire do nas. Jazz je odjekivao u kamenu, Pjaceta je blistala, a nas je sekstet Milana Petroviča vodio sve dublje u svoju priču. Putovali smo s njima. I bilo nam je divno. Kad god se pruži prilika, putovat ćemo opet, kroz sav taj njihov blistavi jazz.
Nažalost, nismo mogli prisustvovati večernjem finalu Rab Jazz Festivala u Ljetnom kinu Rab, gdje su te večeri svoj jazz predstavljali Martin Sasse & Tony Lakatos Quintet i „jazz princeza Slovenije“ Nina Strnad, ali i dalje smo bili sretni. Zanos koji smo osjećali, ponijeli smo s Trga slobode dalje sa sobom, čekajući neku novu priliku za jazz. Na Rab Jazz Festival se sigurno vraćamo sljedeće godine. A do tada, veselimo se jesenskom izdanju JazzHR Festivala koji se održava od 1. do 3. listopada u zagrebačkom BP Clubu; iako nije u savršenim kulisama Mediterana, nikako nije za propustiti.
Galerija fotografija; Rab Jazz Festival, foto: Samir Cerić Kovačević
