U ozračju Record Store Day-a, prostor Croatia Recordsa još jednom je postao mjesto susreta publike i autora. Inicijativa obilježavanja ovoga dana pokrenuta je 2008. u cilju očuvanja nezavisnih glazbenih dućana, a danas predstavlja globalni fenomen koji okuplja mnogobrojne zaljubljenike u glazbu diljem svijeta.
Ovogodišnje zagrebačko izdanje proteklo je u društvu J.R. Augusta, s kojim se smo u opuštenoj atmosferi, između razgovora s publikom, dotaknuli teme važnosti fizičkog formata glazbe u digitalnom dobu, ali i njegove aktualne ploče “Deep Waters” te novog poglavlja u karijeri koje ga tek očekuje.
Danas se nalazimo na Record Store Day-u, pa bih voljela čuti tvoje mišljenje kao autora – koliko smatraš da su ovakvi dani i događaji važni za povezivanje s publikom i promoviranje fizičkog oblika glazbe u današnjem digitalnom dobu streaminga?
Pa mislim da jesu. Radim u školi pa svaki dan slavimo neki “dan ovoga ili onoga”, ali ovaj mi je stvarno drag. Iako osobno nisam sakupljač ploča, mislim da je to definitivno zanimljiv hobi i sve se više ljudi okreće kupovanju vinila, odnosno ploča, pa čak i CD-ova.
Primjećuješ li da to više nisu samo stare ploče, stara izdanja i “stari bendovi”, već sve više novih glazbenika uključuje fizički oblik u svoju produkciju glazbe?
Tako je, sve više mladih glazbenika naginje vinilu, pogotovo jer je vrlo atraktivan proizvod. Danas imaš tisuću mogućnosti od samog dizajna i izgleda vinila. Može biti u boji, sa šljokicama, čak i s vodom unutra, stvarno svašta!
Smatraš li da je za tebe kao autora važno imati svoju glazbu u fizičkom obliku, posebno na vinilu?
Meni je životna želja bila da jednog dana imam svoj album na vinilu. Kada sam razmišljao o tome prije deset ili dvadeset godina, činilo mi se da ako ću ga raditi sam, da će to možda biti jedan jedini album jer je tada to bilo jako skupo. Danas mogu reći da mi je svaki album izašao i na vinilu i stvarno sam sretan zbog toga.
Postoji li sada razlika u odnosu dostupnosti produkcije vlastitih vinila mladim glazbenicima?
Svakako, ali i dalje ako nemaš izdavača, odnosno ugovor, teško se isplati tiskati sam. Meni to radi Croatia Records i stvarno sam im zahvalan na tome
Često se kaže da romantiziramo staro doba glazbe, način na koji se slušala kada nam možda i nije bila na dlanu kao danas te si svaku novu pjesmu na ploči doživljavao s nekim izraženijim iščekivanjem. Imaš li i ti taj osjećaj?
Mislim da ljudi generalno imaju tendenciju romantizirati prošlost, ta neka patina koja pada na sjećanja uvijek je nostalgična. Ali iz razgovora s nekim meni dragim poput Darka Rundeka ili Josipe Lisac, koji žive glazbu već dugi niz godina, kažu da nije uvijek sve bilo tako idealno i romantično kako si volimo zamišljati.
Ali što se tiče slušanja ploča tu je razlika stvarno velika. Kad staviš iglu na ploču, velika je šansa da ćeš preslušati barem jednu stranu u komadu jer ti se ne da stalno ustajati i prebacivati “gore-dole, lijevo-desno”. Na mobitelu samo stisneš gumb i već si negdje drugdje budući da su distrakcije na svakom koraku. Ovdje moraš biti malo posvećen, očistiti ploču, postaviti je na gramofon i slušati.
Reklo bi se da je to ipak za istinske zaljubljenike u glazbu?
Pa da, ali sve više ljudi se vraća tome. Čujem da se sve više kupuju gramofoni, iako je kvalitetnu opremu teško pronaći i nije jeftina. Mladi možda nemaju odmah novca za to, ali ako im je to važno, s vremenom će si priuštiti. Bitno je razviti tu naviku slušanja.
Sjećaš li se svog prvog albuma koji si slušao od početka do kraja?
Bio sam veliki fan Guns N’ Roses i “Appetite for Destruction” bio je prvi vinil koji sam kupio. Nakon toga “Use Your Illusion I i II”. To sam slušao do besvijesti. I naslovnice i glazba su mi bile jako važne, poistovjećivao sam se s tim. Axl Rose, klavir, duga kosa, to su ti neki tinejdžerski dani, ali definitivno je ostavilo trag.
Spomenuo si naslovnicu – koliko ti je važan vizualni identitet albuma?
Definitivno je važan. Prva stvar koja te privuče ako ne znaš izvođača je naslovnica.
Naslovnica tvog novog albuma “Deep Waters” djeluje jako filmski – je li to bio plan?
Čak i nismo namjerno ciljali ali je ispao neki ‘80s vibe, Top Gun, motori.. zapravo sam na jesen kupio motor i stalno se vozio pa kad su me pitali što želim za spot, rekao sam – snimajte mene kako vozim. Uvijek sam imao komplicirane spotove i to mi je najteži dio, tako da barem što se ovog albuma tiče prošao sam “liše”.
Kada govorimo o novoj ploči, osim imidža, predstavlja li ona neki novi smjer u tvome stvaralaštvu ili logičan nastavak na dosadašnji put?
Prvi album je nastajao sedam godina pa je to “best off” tog razdoblja i bio je dosta klavirski i melankoličan. Drugi je bio potpuna suprotnost, nastao u mjesec dana, kada sam napravio studio doma pa je zvučno prilično zbit i zatvoren, elektronski. Treći je kombinacija – dio je sniman doma a dio u studiju. Ima i bržih pjesama ali i polakših, pomalo melankoličnih te se može reći da je presjek moga stvaralaštva budući da sadrži i neke starije pjesme ali i one koje su nastale baš u doba snimanja albuma Za slušatelja koji ne zna ništa o meni bio bi najbolji izbor.
Kako je izgledao proces stvaranja, uzimajući u obzir način na koji eksperimentiraš kroz glazbu?
Zamisao mi je bila da ovo bude album koji je najbrže snimljen, bendovski, praktički live i kada smo snimili sve na takav način shvatio da mi samo dio materijala odgovara pa sam drugu polovicu snimio doma i upravo radi toga, kako sam već spomenuo ovaj album predstavlja spoj ta dva svijeta, mog bendovskog i kantautorskog izričaja. Na kraju nije bio niti najbrži, ni najlakši, zapravo je ispao jako kompliciran i može se reći da sam prolio puno krvi, znoja i suza ali sam jako zadovoljan s krajnjim rezultatom.
Htio bi ponekad da je taj proces lakši ali ne mogu utjecati na to. Možeš snimiti bezbroj verzija iste pjesme te sam i ja prvi koji ima omiljene verzije određenih pjesama i onda mi isključivo ta jedna odgovara. Tu je ta čar što znaš da ono što staviš na nosač zvuka zauvijek ostaje na njemu pa moraš biti siguran da će ti se zaista i sviđati.
Voljela bi se osvrnuti na to što si spomenuo da se na albumu nalaze i neke starije pjesme. Kako danas gledaš na stvaranje glazbe i što smatraš kvalitetnim produktom, odnosi li se to više na formu pjesama, tekstova ili način na koji se izražavaš i prenosiš emociju publici?
U zadnjih godinu dana nisam sjeo za klavir i napisao pjesmu. Napisao sam preko tisuću pjesama kroz život, ali možda ih je stotinjak stvarno dobro za prenijeti na nosač zvuka, deset vrhunskih, a jedna, kao što je primjerice “Crucify me” eventualno dođe do šire publike. Uvijek sam bio 10 godina unaprijed, ali zadnjih par sam nekako izvan toga, živim više u trenutku. Imam još sigurno barem 5 albuma koje bi bilo lijepo snimiti a trenutni fokus mi je na produkciji albuma na hrvatskom jeziku i mislim da će to biti jedno sasvim novo iskustvo.
Postoji li poseban motiv zašto si se odlučio baš sada realizirati album na hrvatskom jeziku?
Počeo sam ga stvarati još 2020. godine, kada sam napravio studio doma. To je trebao biti album za druge izvođače pod mojim imenom po uzoru na rad Mark Ronsona. Bila mi je to jako zanimljiva ideja i kada sam razgovarao s kolegama potaknuli su me da i sam isprobam pjevati te sam krenuo snimati demo verzije. Kako se to razvijalo zaključio sam da mi se dovoljno sviđa da bi neke pjesme mogle biti i moje, a na kraju je ispalo da će cijeli album biti moj, uz poneko gostovanje. Materijala ima i za dva albuma, a onima koji me prate cijelo vrijeme ovo će biti jako zanimljivo.
Može li te to povezati i s nekom novom publikom?
Definitivno. Ne znam u kojoj mjeri ali nikad nisam težio imati album na hrvatskom jeziku no jednostavno se dogodilo. Materinji jezik ipak doživljavaš na specifičan način a svi drugi su samo sjena toga, koliko god mi bili naslušani tog engleskog i koliko god ga ja volio.
Kao glazbeniku pristup publici ti je, naravno, veoma važan. Misliš li da su osim onog uobičajenog, ovakvi dani poput Record Store Day-a gdje se smanjuje ta distanca između glazbenika i publike bitni za povezivanje?
Definitivno, iako mislim da su glazbenici moje generacije, kao i oni mlađi, jako povezani s publikom te se koriste sve prilike, naročito na koncertima za fotografiranje, razgovor i slično. Što se tiče konkretno ovakvih događaja, najradije bi da mogu biti svaki dan i da se glazba sve više kreće u tome smjeru, u kojem čini se za dio populacije i ide – angtidigitalnom gdje se drugačije sluša i doživljava.
Što se tiče trenutne faze u karijeri već si nam dao nagovještaj novoga smjera – album na hrvatskom jeziku. Kakav je daljnji plan, imaš li ga ili si više “go with the flow”?
Prvi puta imam plan i to singl po singl. Prvi će biti na jesen a dalje ćemo vidjeti kako će se razvijati. Smatram da ako je nešto dovoljno dobro, da to trebaš i pustiti da se “potroši” prije nego ideš dalje. Moram priznati da sam malo i uzbuđen!
Osvrnula bi se još jednom na aktualnu ploču, “Deep Waters”, kada već spominješ singlove, ima li određena “traka” koju bi istaknuo ili ipak sve gledaš kao zaokruženu cjelinu?
Volim to gledati kao cjelinu jer već sa samim izdanjem prvog spota bio je vani i album. Moja publika je malobrojna ali je veoma vjerna, dolazi na koncerte i puno očekuje od mene pa mi je bitno pružiti im što više mogu .
Koncerti, najava?
Uskoro nas u Zagrebu očekuje u promocija vinila, zatim Bjelovar, rodni Zabok, a onda i kreće ljetna sezona.
U vremenu u kojem se glazba sve češće konzumira usputno, pristup glazbenika poput J.R. Augusta, koji djeluje selektivan, ponekad i zahtjevan djeluje gotovo kao kontrapunkt. Razgovor koji se odvio između potpisivanja ploča i susreta s publikom spontano je otvorio niz tema, od vinila kao iskustva, procesa stvaranja pa sve do nekih novih poglavlja.
Upravo zato možda i ima smisla da je u ovakvoj atmosferi i obilježen Record Store Day, dan koji pokazuje da fizički format glazbe nije samo nostalgični relikt, već i dalje relevantan način slušanja i prepuštanja glazbi.
