Od 10. do 13. studenoga u Zagrebu će se održati 13. NO Jazz festival. U Vintage Industrial Baru 10. studenoga će nastupiti The Messthetics & James Brandon Lewis, a 11. Spike Fuck, dok će 13. studenoga u Močvari svirati Artifacts Trio (Nicole Mitchell, Tomeka Reid i Mike Reed) te Eksterminator ’81.
Zvijezda ovogodišnjeg festivala je tenor saksofonist i skladatelj James Brandon Lewis, čije stvaralaštvo obuhvaća jazz, eksperimentalnu glazbu, poeziju, vizualnu umjetnost i znanstveno istraživanje. Godine 2025. Lewis je stekao doktorat iz područja kreativnosti na Sveučilištu Rowan, obranivši disertaciju pod naslovom “Symphony of Cells, The Creative Encounter and the path to Molecular Systematic Music”. Njegova filozofija danas je zasnovana na molekularnoj sustavnoj glazbi. Njegovo najvažnije diskografsko izdanje je “Molecular Systematic Music”, koncertni album koji je ostvario s kvartetom, uz klavirista Aruana Ortiza, basista Brada Jonesa i bubnjara Chada Taylora. Također posjeduje magisterij umjetnosti iz jazz studija, stečen na Kalifornijskom institutu umjetnosti (2010.), te diplomu prvostupnika glazbe iz jazz studija sa Sveučilišta Howard (2006.).
Suradnje je ostvario s uglednim glazbenicima suvremenog jazza kao što su William Parker, Dave Douglas, Chad Taylor, Marc Ribot, Nicole Mitchell, Marshall Allen i Ravi Coltrane. Dobitnik je mnogih priznanja i nagrada, među ostalima Guggenheimove stipendije za 2026. i ASCAP Plus u kategorijama skladatelja u usponu i jazz umjetnika u usponu karijere. Prošle godine kritičari časopisa DownBeat proglasili su ga najboljim jazz umjetnikom i tenor saksofonistom godine. Cijenjen je njegov album “Jesup Wagon”, s glazbon za koju ga je nadahnuo botaničar, izumitelj i glazbenik George Washington Carver. Taj album je predstavljen u muzejima i raznim časopisima te je proglašen albumom godine 2022. u DownBeatu.
Exodus to Jazz
Lewis je svestran glazbenik, ali ukorijenjen u jazzu. On je polazišna točka za sve njegove projekte. “Jazz nema krizu identiteta”, tvrdi. “U toj glazbi bitni su rizik, intuicija, improvizacija, ljudi koji brišu granice. Ta glazba ima značenje. Iza nje postoji poruka. To je sloboda izražavanja, izražavanja drugačijeg… Ne samo da sviramo, već imamo i filozofiju. Imamo nešto važno, čime je naša glazba oblikovana. To je posebice važno danas kada ljudi ne žele dopustiti drugima da jednostavno budu ono što jesu. Mora postojati ravnoteža. Svaki bismo koncert mogli raditi improvizirano i nikada ništa ne objašnjavati, ali morate surađivati s glazbenicima, jer svi dolazimo iz drugačijeg estetskog miljea. Zato osjećam potrebu da ukažem na reference i dođem do značenja i filozofije koja najbolje ocrtava tu glazbu. Samo razmislite o tome koliko je teško sada pokušavati ne svirati kao Charlie Parker. Njemu i glazbenicima njegovog naraštaja bilo je puno teže. Sputavao ga je teret onoga što je bio kao osoba. Isto je s Johnom Coltraneom. U godini smo stogodišnjice njegovog rođenja, ali ne osjeća se kao da je to nešto posebno, jer ljudi su uvijek toliko opsjednuti njime, govore: “Ne možeš svirati tenor saksofon bez da pomisliš na Coltranea.” Razumijem to, ali imaš samo jedan život. Puno puta zauzimate stavove svojih junaka, estetske ratove koji nemaju nikakve veze s vama. Ne mogu provesti cijeli život pokušavajući se dokazati ili biti netko za koga znam da nisam.”
Lewis često na svojim koncertima podsjeća na glazbenike koje iznimno cijeni i koji su dali poseban doprinos glazbi, a koji nisu dovoljno priznati. Jedan od njih je saksofonist, klavirist, orguljaš i skladatelj Eddie Harris, čije skladbe često svira. Za to možda postoji još jedan razlog, kojeg ni sam Lewis nije svjestan. Njega i Harrisa možemo povezati na osnovu istog karaktera, njihovih osobnosti. Poput Harrisa i on je sklon istraživanju, beskompromisnom pristupom glazbi i traženju svojeg puta izvan ustaljenih normi. “Prije svega, sviđa mi se njegova glazba”, rekao je, “Osim toga, to je zato što je tu pjesmu mogao napisati John Coltrane i zanima me što publika misli o tome. Ljudi su opsjednuti nostalgijom. Znao sam da, ako obradim tu skladbu, ako netko napiše da je to Coltrane, bit će u krivu. Zato uvijek pokušavam eliminirati te narative u mislima ljudi, jer su ograničavajuće i ne donose dah povijesti glazbe. Dakle, ta skladba je jako, jako lijepa.”
Osim toga, Lewis proučava povijest glazbe. Posljednjih nekoliko godina sluša prve albume važnih glazbenika. “Vraćam se i slušam debitantske albume važnih glazbenika, kao način da upoznam povijest, kao način da pokažem poniznost, da ukažem da svatko ima početak”, kazuje. “To je jednostavno dio moje svakodnevne prakse, slušati debitantski album svakog od tih glazbenika i na taj načim proučavati povijest. Ako svirate tenor saksofon, vrlo je vjerojatno da sam provjerio vašu glazbu. Tako sam slušao i Harrisov prvi album “Exodus to Jazz”. To je toliko utjecalo na mene da sam poželio odsvirati skladbu “Exodus” s tog albuma. Sviđa mi se ta skladba, način na koji je odsvirana, kako se prilagođava određenom zvuku koji volim. Osim toga, Harris je bio izumitelj. Patentirao je svoje izume. Modificirao je trubu koju je mogao svirati s usnikom za saksofon. Posjedovao je patent za to. Koristio je elektroniku, koristio je Selmerov uređaj Varitone (električni saksofon koji pojačani zvuk kombinira s akustičnim zvukom., op.p.). Imam jednu od njegovih knjiga, “Intervallistic Studies”, koja uključuje njegove teoretske i filozofske oglede o glazbi. Zapravo, i ja se posljednjih godina bavim elektronikom, iako me dugo plašila. Bio sam fasciniran njime. On je jedna od osoba koje su gotovo zaboravljene. Ljudi ne pričaju o njemu. Pogotovo ne ljudi mojih godina. Zapravo, nedavno je saksofonist mojih godina Bob Reynolds, koji svira sa sastavom Snarky Puppy, objavio album posvećen Eddieju Harrisu. Dakle, to je ipak na umu nekih ljudi.”
Kulturne reference
Jedan od glazbenika na koje ukazuje na svojim koncertima je i trubač i skladatelj Don Cherry, glazbenik otvorenog uma s kojim dijeli isti svjetonazor. I on je istraživao razne svjetske kulture i naučeno primjenjivao u svojem stvaralaštvu. “Prvi put sam ga postao svjestan zahvaljujući Charlieju Hadenu tijekom studija na CalArtsu”, rekao je. “To je bilo 2008., možda 2010., kada sam radio istraživanje za album “The Days of FreeMan”. Tada sam provjeravao razne jazz glazbenike koji su bili pod utjecajem hip-hopa. Proučio sam albume Russella Gunna, Grega Osbyja, Dona Byrona, Buckshota, Stevea Colemana, čak i Branforda Marsalisa i njegovo korištenje hip-hopa. Najimpresivniji mi je bio album “Home Boy” Dona Cherryja iz 1985., na kojem on repa. Čitao sam recenzije tog albuma u kojima ga ljudi optužuju da se prodao. Uvijek će vas optuživati ako ste znatiželjni, a on je bio znatiželjna osoba. Ipak na albumu “Home Boy” moja omiljena pjesma zapravo nije ta na kojoj repa, već “Bamako Love”, koju sam preradio za album “The Days of FreeMan”. Fascinira me jer sam i ja otvoren i znatiželjan svirajući blues, svirajući world music. Cherry si ne dopušta da bude ograničen. Nakon glazbe koju je stvarao s Charliejem Hadenom jednostavno je izašao izvan toga. Zato to poštujem. To zahtijeva rizik. Ne možete snimati isti album iznova i iznova. Njegov album “Brown Rice” je jedan od mojih omiljenih, kao i “Togetherness”, koji je snimio s Gatom Barbierijem. Postoji razlog zašto je Don Cherry svirao sa svim mojim omiljenim saksofonistima, primjerice sa Sonnyjem Rollinsom, Ornetteom Colemanom, Johnom Coltraneom i drugima.”
Takav stav Lewis je stekao zahvaljujući odgoju u roditeljskom domu. Velik dio toga odnosi se na poznavanje i uvažavanje povijesti. “Poštujem povijest, ali ne želim biti opterećen njome”, objašnjava. “Moj rad, čak i od mojih ranih albuma “Divine Travels” i “Days of FreeMan”, upućuje na neku vrstu kulturnih referenci, referenci na prošlost. Kad sam imao 12 godina, Joshua Redman, koji je tada bio na početku karijere, snimio je svoj prvi album na koji je uvrstio vlastitu skladbu “Groove X”. Rekao sam: “Vau, ovaj tip ima skladbu koja se tako zove”. Pomislio sam: “Što je Groove X? Što je to?” Bila je to njegova referenca na Malcolma X. Moja suradnja s poezijom i pjesnicima razlog je zašto sam počeo ozbiljnije shvaćati svoje naslove i načine na koje oni mogu doprinijeti mom razmišljanju, onome što mislim da je istina o glazbi, o životu. Tako mogu nešto reći pisanim putem, iako, očito, ljudi dolaze na koncerte jer žele slušati glazbu.”
U svojim umjetničkim projektima Lewis povezuje glazbu, poeziju i vizualnu umjetnost. Godine 2011. započeo je suradnje s pjesnicima. Prvi od njih bio je Thomas Sayers Ellis. Budući da je iznimno cijenio Amirija Baraku, nakon što je ovaj autor poezije, drama, proze, eseja i glazbenih kritika 2014. umro, on i Ellis utemeljili su bend pod nazivom Heroes of Gang Leaders. Snimili su 6 albuma i osvojili Američku književnu nagradu za usmenu književnost 2018. “Sastav smo nazvali po nazivu jednog poglavlja u knjizi “Tales” Amirija Barake”, priča. “Sve je počelo kad sam u Crkvi sv. Marka u New Yorku nastupio u duu s jednim pjesnikom. Bili smo predgrupa Amiriju Baraki. Bilo je nevjerojatno. Bio sam silno nervozan, pomislio sam: “Vau, Amiri nas sluša.” Ukočio sam se. Poslije mi je pričao o glazbenicima koji su bili moji idoli, a on ih je sve slušao na koncertima.”
Sustavna glazba
Lewis je od samog početka karijere iskazivao osobnost. Pronašao je vlastiti glazbeni jezik i prihvatio određeni filozofski pristup. To je još jedna zasluga obiteljskog odgoja. “U mojoj obitelji možeš upasti u nevolje ponašajući se kao netko drugi”, kaže. “Moja majka, moj otac, moja baka – svi su individualisti. Nakon završetka preddiplomskog studija otišao sam živjeti s tatom u Colorado. Naime, on nije živio s nama. Želio sam izgradio naš odnos. Sa sobom sam donio puno CD-ova. Slušao sam glazbu Joea Hendersona, Johna Coltranea i mnogih drugih. Nakon šest mjeseci života s njim, pogledao me i rekao da ne želi više čuti o Coltraneu i Joshui Redmanu, da ne želi više čuti niti o jednom od tih glazbenika. Pitao me: “Tko je moj sin, glazbeno?” Moj tata nije glazbenik, ali toliko je pametan. Kao da me pitao tko sam. Bilo je to nakon što sam se bavio glazbom od svoje 9. godine, a tada sam imao 22. Čovječe, nikad me nitko nije pitao tko sam i nikad nisam razmišljao o tome, samo sam htio biti uspješan i popularan među prijateljima. Imao sam bend s prijateljima i mislio da možemo zajedno stvarati glazbu. Cijela je moja obitelj takva. Kad bi moja majka osjetila da se ponašam kao netko koga sam gledao na TV-u, upao bih u nevolje. Dakle, svi su htjeli da budem svoj, forsirali su to. Govorili su: “Budi svoj, budi ono što jesi!” Također, fokusiram se na bakine riječi koje povezujem sa svojim albumima.”
Osim u roditeljskom domu, Lewis je svoj ukus, stav prema glazbi i sklonost određenom izričaju stekao na obrazovnim institucijama. Naime, studirao je na prestižnim glazbenim školama. “Kad sam bio na dodiplomskom studiju na Sveučilištu Howard, Donald Byrd je često dolazio na kampus”, prisjetio se. “Pomogao je pokrenuti jazz program. Grady Tate je također dolazio. Poslije sam otišao na CalArts. To su dvije različite estetske situacije. Na Howardu nikada nisu pričali o Ornetteu Colemanu ili Sun Rau ili čak Ericu Dolphyju. Na CalArtsu je bilo drukčije, jer tamo su me podučavali Wadada Leo Smith i Charlie Haden. To su dvije različite perspektive. Wadadu sam upoznao kad sam imao 25 godina. U vlastitoj naivnosti spomenuo sam da svira free jazz. Rekao je: “Ne, sviram sustavnu glazbu.” To je bio prvi put da sam čuo da se riječ sustav koristi u glazbi. Toliko je dubokih iskustava koje sam stekao na Kalifornijskom institutu za umjetnost. Osim od Wadade, učio sam od Alfonsa Johnsona, basista Weather Reporta, Charlieja Hadena, Vinnyja Golije. Ti nevjerojatni ljudi imali su različite filozofije i pristupe glazbi. To me zanima. Zanima me filozofija glazbe. Postoji sustavni pristup sviranju Charlieja Parkera, uz Anthonyja Braxtona ili Henryja Threadgilla. Postoji filozofski pristup tome. Često, ovisno o tome s kim razgovarate, ti se pristupi ne poštuju. To pokušavam shvatiti. To je bilo najdublje što bi mladić iz Buffala u New Yorku ikada mogao čuti od crnca. Usput, nisam opsjednut rasom. Nisam tako odgojen. Moja je majka bila učiteljica. Nije imala vremena za rasne razgovore. Kada učiš glazbu i upoznaš zapadnjačku notaciju, koja je eurocentrična, ne misliš da je išta drugo moguće izvan toga. No kada sam upoznao Wadadu pomislio sam da i ja mogu formulirati svoju glazbu onako kako bih želio, za razliku od načina na koji me drugi pokušavaju indoktrinirati. To su dvije različite stvari.”
Uvježbana intuicija
Lewis je osjetljiv na neznanje, stvaranje pogrešnih mišljenja, širenje lažne istine… Zato ima potrebu objasniti svoj stav, iskazati istinu o svojem djelovanju. “Često postoje pogrešni nazivi, kontra-narativi za koje osjećam da ih ne moram braniti, ali osjećam kao da postoji dio mene koji želi kontrolirati narativ o tome što ljudi misle”, razmišlja. “Novinari ili pisci ili razni drugi ljudi nonšalantno će pokušati uklopiti moje sviranje u vrlo kratkovidan, uzak okvir bez razmatranja moje povijesti, ne uzimajući u obzir da glazbu volim otkad sam bio dijete, da sam iz naraštaja koji je išao u glazbenu školu, da sam pohađao Sveučilište Howard, da sam svirao u big bandovima… Imam 42 godine, sviram od svoje devete, od početka sam znao tko je Zoot Sims, tko je Gerry Mulligan. Kao dijete bio sam štreber za jazz. Imam cijeli kontinuum. Dakle, ne možemo samo pričati o Charlieju Parkeru i Milesu Davisu, a nikada ne spomenuti Ornettea Colemana ili druge glazbenike koji su utjecali na moje sviranje.”
Intrigantan je njegov album “Apple Cores” koji izaziva znatiželju ljubitelja jazza, ne samo zbog glazbe nego i njegovog naziva. “Ljudi me pitaju: “Što je “Apple Cores”?, misle da sam taj naziv uzeo slučajno”, govori. “Ne znaju da se kolumna Amirija Barake zvala Apple Cores. U biti, glazba za album “Apple Cores” nastala je kao improvizacija. Cijeli taj album je bio improviziran, ali nitko to ne zna. Za snimanje nismo imali notne zapise, samo smo zrcalili svoje iskustvo, ali budući da imam snažan melodijski osjećaj, zvuče kao melodije, kao da smo osmislili početke i svršetke. Nakon nekog vremena to postaje uvježbana intuicija.”
Jedan od važnih aspekata njegovog stvaralaštva je protestna glazba, prosvjedna glazba. No, njegov je pristup poseban, duboko promišljen, sa stavom. “Protestna glazba znači biti svjestan”, tumači. “Ne stvaram umjetnost da bih papagajski ponavljao ono što čujemo na TV-u. Ako ću protestirati, bit će to podsvjesno i zagonetno. Ne zanima me površno razumijevanje problema. Nikada nećeš pronaći naslov za neko moje djelo ili nešto drugo što sam rekao ili sam se pridružio nekom stavu, koji nije utemeljen u suštini problema. Prosvjedna glazba nije megafon za neki narativ. Ne znači da prosvjedujete ako otvoreno komentirate nešto što vijesti već govore. Imamo posla s korporativnim utjecajem. Nema načina da se stvarno prosvjeduje bez plana za nepredviđene situacije. Mediji nikad nisu bili toliko kontrolirani kao danas. Ogromna je moć novca, utjecaja, algoritama i drugih stvari koje su izvan naše kontrole. Sve postaje kontrolirano narativom koji dodatno pali algoritme, a sve u cilju da nas postave jedne protiv drugih. Mi protiv njih! Stalno se poigravaju našom naivnošću. Pokušavaju nas držati u neznanju. Namjerno nas pokušavaju držati podijeljenima. Ljudi su u beskonačnoj petlji. Koristimo iste riječi kao i ljudi koji nas pokušavaju impresionirati. Ima li to smisla? Smislit ću način da ih maknem s puta. Moj najvažniji medij nije biti političar ili komentirati politiku, moj najvažniji medij je glazba. Mogu koristiti svoje naslove na način da ukažem na nešto, ali također želim koristiti poetiku ili nadrealističke načine komentiranja koji nisu papigajski. Čujem li da je netko upucan, napišem skladbu o tome kako je upucan. Za to jednostavno koristim jezik umjetnosti i začinim priču mistikom. Radi se o ravnoteži između subjektivnog i objektivnog te o kodiranom načinu razumijevanja.”
Iza tajnih vrata
Njegovo razumijevanje glazbene estetike usko je vezano uz umjetnost, njezine razne vidove, njezin metafizički aspekt. “Govorimo li o Marthi Graham, Andreu Bretonu, Johnu Coltraneu, vidimo da njihova umjetnost odjekuje na visokoj razini, da sugestivno komuniciraju informacije”, govori. “Jednostavno, iz njihove se duše izlijeva nešto za što niste mislili da je moguće. To nadilazi političko shvaćanje, gdje jednostavno mislite da se podrazumijeva. Ne moraju ništa reći. Pomislite: “Dovraga, što sam upravo čuo? Što sam upravo osjetio?” Dođe do tog aha trenutka, kao kada znate da volite neku osobu, a ne znate zašto. Pogođeni ste time. To je metafizičko razumijevanje. Ne možete kvantificirati ljubav. Ne možete je zapisati. Nema mjerenja za to. To je taj trenutak, kao kada gledate košarkaše koji kažu da su u zoni, ili razgovarate s glazbenicima koji kažu da su cijelo vrijeme bili u stanju protoka, da su plovili. Oni se čak ni ne sjećaju kako su svirali na koncertu. To je to mjesto koje svi tražimo, koje donosi dublje značenje. Zato volim arhitekturu. Zato volim ljude iz Bauhausa. Čitam o tim filozofijama, o svemu što se krije iza tih zgrada, te umjetnosti, skrivene matematike… Što to zapravo znači? Što pokušavaju reći? Njihova je umjetnost kodirana, jer znaju da, ako bi rekli svoju istinu, to bi moglo biti opasno, a ne žele svi stvarno znati što je to. To je neka vrsta konstrukta koji štite. To nema veze s novcem, a na određenoj razini razumijevanja, novac i stjecanje stvari je lako shvatiti. Zašto vam treba toliko stvari? U svojoj duši ne mogu razumjeti takavu potrebu za stjecanjem stvari. To bi moralo biti dublje razumijevanje. Fasciniraju me ta razumijevanja kodiranja, kad dođete ispod sloja i kažete: “Vau, to mi se sviđa i kod nadrealizma.“ Čak i beat pjesnici, primjerice Bob Kaufman. To je dublje od neke vrste fizičkog razumijevanja. To je za ljude koji imaju hrabrost zaviriti iza tajnih vrata. Živimo u čudnim vremenima. Godina je 2026., a još uvijek se svađamo oko nafte. Trebali bismo biti mentalno napredni i više ne koristiti fosilna goriva. Kao da nas namjerno guše s razlogom. Naime, postoji interes. Za mene je umjetnost ako odjekuje na visokoj razini, ako je možete osjetiti. Možete osjetiti kada je to tako. Ako je to samo za zabavu, nekako otupljuje. Jedne godine Beyonce je nastupila na Super Bowlu u Americi. Imala je odjeću sličnu onoj Crnih Pantera. Ali to je kupljeno. Nije je briga za Crne Pantere. Psihologija i propaganda su im potrebni za upravljanje interesom. Ako ljude nije briga za politiku, plaćaju Beyonce koja će biti Crna Pantera za taj događaj, a putem njezinog utjecaja neki drugi potaknu određeni segment društva da se brine o stvarima koje ga nikada nisu zanimale. To je jednostavno kupljen utjecaj.”
Preuzeto iz Novog lista od 8. studeoga 2026.
