Svi smo znali da će to biti spektakl. Svi mi koji smo pohodili ovog vikenda pulsku Arenu vjerovali smo da nas čeka iskustvo koje nadmašuje ostalim koncertima izazvana osjetila i da će ovo biti nešto posebno. I bilo je. Zahvalna pozornica rimskog amfiteatra je kao stvorena za kulisu Jarreovih laserskih eskapada i napada na sva naša čuvstva.
Inače, do prije nekoliko godina postojao je ozbiljan konzervatorski problem održati više koncerata u ovom prostoru tijekom kraćeg vremenskog razdoblja. No zadnjih ljeta decibeli udaraju kroz pulsku Arenu češće nego kroz zagrebačku. Možda su nova vremena donijela neka nova pravila i neke nove zakonitosti? Ili je ipak glavno pravilo čovjeka sve od Rimljana uvijek isto? Ali barem se naivno nadam da je svakom izvođaču prilična špica nastupati u Areni. I svim posjetiteljima bi trebala biti. Naime, meni je bila.
Ok, osim možda JMJ. On je nastupao od Crvenog trga, Tiananmena, Elizejskih poljana, egipatskih piramida, svemirskih postaja, itd, itd. Već kroz nekoliko dana svira na Piazzi San Marco, pa na Pompejima. „It’s good to be a king“, kaže Mel Brooks u jednom od svojih filmova u kojem glumi Louisa XIV. Ja bih rekao: „It’s good to be Jean-Michel“.
I još bih dodao treba ga pogledati više od jednom u životu. Bio je prije kojih petnaestak godina u “onoj” zagrebačkoj Areni, pa nešto u Ljubljani, Beogradu, Skopju. Malo Beč ili Budimpešta. Nađite gdje će vam biti najbliže i kušajte zvuke iz njegove kuhinje. To je magija. Ti besmrtni instrumentali čak i u novim čitanjima, u nekim sviježim i obnovljenim izdanjima imaju poseban, raskošan sjaj.
Jarre nas je podsjetio da njegujemo svoju elektronsku glazbu, upravo onu koja je nastala u Europi i koja nije nastala od američke glazbe. Koja je nastajala u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, pa i Hrvatskoj. Da, upravo je tako rekao. Odmah su mi kroz glavu prošla imena Silvija Foretića i Milka Kelemena, a možda najviše sam se sjetio Andreja Baše. Njima svima je Jean-Michel Jarre posvetio “Arpegiateur”. To je bio baš bitan trenutak. Drugi važan trenutak bila je izvedba kompozicije “Exit” u kojem slušamo nekoliko pametnih ali ključnih rečenica, danas pomalo zaboravljenoga, Edwarda Snowdena. Čudno je to kako su ga pregazile nove vijesti i nove sablazni, a njegovi problemi (i naši problemi) i dalje nisu riješeni. Na JMJ nastupima možeš se i dobro zamisliti i dobro zabaviti. Kako je rekao Jarre: “Robots don’t cry (so far)”.
Iako kontemplativni, završili smo u zaista dobroj atmosferi, “Stardust”, “Magnetska polja” i “Četvrti Rendes” su nas poprilično rasplesali. Htjeli smo ponovo tražiti još. Ali uz dužno poštovanje prema njegovim godinama, trebalo je ostati skroman.
Laseri su se ugasili i nastupila je tišina.
Do ponovnog viđenja.
