Prije nekih desetak godina bio sam u Barceloni gdje se održavao glazbeni festival pod imenom Merce. Na svakom uglu, trgu Gotičke četvrti mogla se čuti glazba koju su izvodili meni potpuno nepoznati glazbenici. Uglavnom, bila je to etno glazba s elementima rock i jazza, ali odsvirana s toliko strasti i entuzijazma.
Stoga je bilo sasvim opravdano očekivati od Joséa Luisa Guitérreza i njegove pratnje (Marco Niemietz-kontrabas i Lar Legido-udaraljke) nastavak prezentacije inače poznate Iberijske strasti.
I dobili smo je kroz lik i djelo vođe ovog nadasve originalnog benda, kroz njegovu mimiku koja je odražavala neprestanu borbu jednog toreadora, kroz imitaciju strastvene drame jednog plesača Paso doblea.
No, o tome nešto kasnije, par riječi o ovom majstoru svog zanata, vrhunskom sviraču saksofona.
José Luis Guitérrez prepoznat je i valoriziran kao jedna od najznačajnijih pojava u španjolskom jazzu. Kako kaže Davor Hrvoj: „On je invetivan umjetnik čija domišljatost nema granica. On je poput filozofa, pjesnika i mudraca, jedan je od najosvježavajućih i najinovativnijih glazbenika koji su se pojavili na španjolskoj glazbenoj sceni. Njegova glazba puna je kontrasta i iznenađenja, izrazito osobna, a zrači osjetljivošću, predanošću, jednostavnošću i snažnom ekspresivošću.“
Koncert nije počeo uobičajenim načinom, Guiterréz se „dovukao“ na pozornicu kretnjama i mumljanjem jednog umornog i grintavog starca koji „opet“ mora svirati. U daljini se čuju valovi kako zapljuskuju obalu, zvuk sopran saksofona dočarava krikove galebova i zvuk brodske sirene u magli iz koje u svojoj veličanstvenosti izranja rasna kombinacija jazza pomiješanog s klasičnim/etno zvukovima španjolske glazbene tradicije.
Inače, Guitérrez je osim vrsnog glazbenika i kompozitora i vrhunski zabavljač, improvizator koji vrlo vješto animira publiku u simpatičnoj interakciji, tvoreći na taj način kombinaciju vrhunskog glazbenog doživljaja s elementima vodvilja ili kabarea. Ujedno je i interesantan inovator, publici je predstavio svoj izum, banderidu (ako sam ga dobro razumio), kombinaciju okrugle udaraljke oko koje je omotana cijev iz koje izlaze zvukovi poput australskog didžeriduua. Odlična kombinacija zvukova vjetra i zemaljskih tonova koji ni u jednom trenutku nisu zvučali banalno.
„Cirkuske“ točke se nastavljaju postavljanjem bijelih lončića koji predstavljaju ovce (a što je popraćeno blejanjem članova benda i imalo je trenutni odraz u publici koja je srdačno uz gromoglasni smijeh uzvraćala na isti način). Crni lončić je predstavljao psa (naravno, opet uz onomatopeju lajanja). Iskreno, nisam vidio što je Guiterréz radio s njima, očito su bili dio scenografije koja je bila popraćena odličnom zajedničkom svirkom, tako i „malom“ minijaturom na kontrabasu.
Slijedi još jedna inovacija, na svaki prst obje ruke postavlja neku vrst sviraka u bojama na kojima, naravno vrhunski izvodi melodiju popraćenu osmijesima od strane benda, ujedno i s vrhunskom zajedničkom svirkom.
Ozvučenje je ovog puta bilo gotovo savršeno, bubanj je bio ozvučen kako treba, bez nepotrebnog isticanja, svaki ton s kontrabasa čuo se kristalno jasno.
Slijedi još iznenađenja , do sada neviđenih na nekom zaista ozbiljnom jazz koncertu, naime Guiterréz uzima akumulatorsku bušilicu i na komadu šuplje plastike pravi rupe, tvoreći na taj način frulu na kojoj suvereno izvodi svoje glazbene fantazije. Ali to nije bilo sve u toj numeri, na sjedalicu je donio pet-šest gumenih kokoši na koje dižući se i spuštajući se proizvodi zvukove nezamislive jazzu, a opet sasvim adekvatno uklopljene u reprezentativnu zajedničku svirku.
A što reći nego da je publika bila naprosto oduševljena, te se odužila razigranim glazbenicima dugotrajnim i iskrenim aklamacijama.
Što su Guitérrez i društvo svirali?
Od svega po malo, malo tanga, malo valcera, malo njegovog neobičnog poimanja jazza; nikad strogo definiranog, uvijek neočekivanog i uvijek iznenađujučeg, a u kojeg su se kao jednojajčani blizanci uklopili Marco Niemietz i Lar Legido.
Guitérrez je objasnio zašto su se on i njegovi vjerni pratioci (sviraju s njim više preko 25 godina) našli na pozornici ovog prekrasnog secesijskog zdanja. Prije nekih 15 godina, ravnateljica Vanesa Kleva ih je čula u jednom poznatom jazz klubu u Madridu, ostalo je povijest (pomalo zakašnjela) ali očito dobrodošla.
„Moja prva saznanja o Splitu vezana su uz košarku točnije uz ime Tonija KUKOKA“ (tako je izgovorio njegovo prezime). Spomenuo je i Dražena Petrovića i Luku Modrića, nekadašnje stanovnike Madrida, očito njegovog grada. Pohvalio je i Split, gostoprimstvo njegovih žitelja, te naravno, izvrsnu hranu.
Za sami kraj uslijedilo je još jedno veliko iznenađenje, Guitérrez raskopčava gornja dugmeta svoje oznojene košulje, na srce stavlja mikrofon (ili već što), a s razglasa se čuju otkucaji njegovog srca. Svi skupa razvače transparent na kojem na hrvatskom jeziku piše: „Jedina glazba koja dopire do srca je ona koja dolazi iz srca“.
Što reći na te riječi, razdragana publika ih je jedva pustila s pozornice.
Ukratko, ovaj koncert je osim vrhunske glazbe imao i zabavljački dio koji je bio savršeno inkorporiran u glazbeni, a koji me na momente podsjećaio na najbolje trenutke iz Muppet showa, naravno bez negativnih konotacija.
S ovim koncertom ekipa iz Hrvatskog doma u Splitu ostvarila je savršeni glazbeni poker asova: Sudar Percussion Ensemble, Mario Bočić kvartet, Vasil Hadžimanov band, te ovaj neortodoksni, jedinstveni koncert, koji se ne zaboravlja tako olako.
Galerija fotografija; José Luis Guiterréz Iberjazz u Splitu, foto: Jadran Babić
