The Guardian bilježi da je Joseph Tawadros slavan po svojem majstorstvu, u The Timesu je pisalo da je uzbudljiv svirač koji kada pruža živahno majstorstvo i kada priziva upečatljivije atmosfere, često uključujući tehnike iz drugih tradicija, a u Bachtracku je objašnjeno da je taj klasično školovan glazbenik unio oud u nove žanrove i stilove, a istovremeno poštuje i crpi iz njihovih 5000 godina starih tradicija.
Tawadros odbija svirati u određenom žanru, on voli i proučava sve vrste glazbe. Kad snima novi album, a to je u prosjeku jednom godišnje, imperativ je da bude potpuno drugačiji od prethodnog, zapravo od svih prethodnih. Osim glazbenih, nadahnjuju ga i drugi utjecaji, primjerice stvaralaštvo slavnog libanonskog pjesnika i filozofa Khalila Gibrana. Njegova svestranost očituje se u solističkom, ali i djelovanju u duu sa bratom Jamesom, majstorom egipatskih udaraljki, kao i sa svojim jazz kvartetom ili s komornim ansamblima i simfonijskim orkestrima diljem svijeta.
Tawadros će 23. rujna nastupiti u Kazalištu Kerempuh, na Zagreb Jazz Festivalu. Svirat će uz gudače Zagrebačke filharmonije. Neće to bikto njegov prvi nastup u Zagrebu. Naime, već je nastupio na istom festivalu.
Sjećate li se svog prethodnog posjeta Zagrebu?
Bilo je to davno, 2013. godine. Nastupio sam s Jean-Louis Martinierom. Odlično smo se proveli u Zagrebu.
Zastrašujući brkovi
Slušate li ploče drugih glazbenika?
Dakle, ovo je vrsta slušanja koju čovjek ionako mora raditi da bi stvarno, pokušao čuti koje druge eksperimente ljudi rade. To mi se također svidjelo kod Bele Flecka i Flecktonesa, postoji element eksperimentiranja. I to me zapravo zainteresiralo za Belu Flecka. Dakle, da, mislim, sve dok slušamo nove albume i sve te stvari, to je, to utječe na vas u glazbi i vi to stavljate i u svoju glazbu. Nekako to jednostavno prirodno izađe ili to je zanimljiv proces. Gotovo je probavljeno, a zatim izlazi iz nečeg drugog.
Surađivali ste s poznatim jazz glazbenicima. Koji vam je najbliži u smislu pristupa, svjetonazora, estetike?
Osoba koju stvarno volim, s kojom sam obožavao surađivatii, bio je John Abercrombie. On je bio prvi veliki jazz glazbenik s kojim sam snimao i nastupao. Bio je jednostavno tako draga osoba. Imao je sjajnu vibru. Zajedno smo bili na turneji po Europi. Došao je i pridružio se mom kvartetu na turneji po Europi. Dobro smo se nasmijali. Bio je jednostavno izvrsno ljudsko biće. Dobro sam se slagao s njim. Pravi je gubitak što ga više nema. Svirao sam s umjetnicima koji su veća imena od Johna Abercrombieja, ali za mene on je bio najbliži meni. On je bio prijatelj kojem sam slao poruke i slično. Jednostavno je imao jedinstvenu osobnost. Imao je te brkove, što je bilo prilično zastrašujuće. Ljudi su mislili da je opasan tip, ali on je bio tako mekan. Svirao je palcem, taj stari stil, i samo njegovo fraziranje. Jednostavno, imao je dobru vibru. U početku me osvojio kad sam ga gledao na internetu, svirao njegovu skladbu. U njegovim rukama gitara je zvučala kao oud i zato sam pomislio da bi bilo sjajno da se oud udruži s njom. Stupio sam u kontakt s njim, a on je odgovorio. Tako je počelo naše putovanje. Nije bio sebičan svirač, ponekad umjetnici mogu biti sebični sa svojim kontaktima i takvim stvarima, ali kada smo počeli snimati predložio je da pozovemno Jacka DeJohnettea na snimanje albuma. Bio je zainteresiran za glazbu i želio je da bude najbolja, želio je najbolje za vas dok ste svirali s njim. Ponekad kod glazbenika postoje egoistične težnje, ali s Johnom toga nije bilo. Volio je glazbu, volio je nastupati, bio je dobar dečko. Dakle, da, mislim da je John izvršio jedan od najvećih utjecaja na ono što radim.
Prilagodba različitim sredinama
Koje druge suradnje i fuzije smatrate važnima?
Svirao sam s mnogo jazz umjetnika jer jazz ima taj improvizacijski element. Obično svirači povezani s jazzom uvijek imaju otvorene uši i izloženi su različitim vrstama glazbe. Kroz godine je bilo puno eksperimenata u svijetu jazza. Čak i ako je to Dave Brubeck koji eksperimentira s ritmom 5-4 u “Take Five”. To je bio mali eksperiment, ali ipak nešto što do tada nije učinjeno. Ideja eksperimentiranja u jazzu oduvijek je postojala. Zato sam uvijek bio usmjeren prema tome. Također, čini se da i oni tehnički potkovani svirači, koji starno proučavaju tehniku, muziciranje i harmoniju, donose taj element, posebno kada sviraju s velikim sviračima i ljudima koji su etablirani. Oni imaju vokabular koji je prisutan iza onoga što rade. Smatram da je uzbudljivo prilagođavati taj vokabular vlastitom vokabularu. Zato sam tijekom godina surađivao s toliko jazz umjetnika.
Smatrate li da je na tom tragu djelovao bend Shakti a Johnom McLaughlinom?
Shakti je bio sjajan sastav, ali to nije toliko utjecalo na mene. Slušao sam ih, naravno, Zakira Hussaina i Johna McLaughlina, ali iz nekog razloga to me nikada nije stvarno privuklo. Više me privukao gitarski trio s Al Di Meolom, Pacom de Luciom i Johnom McLaughlinom. Volim tu vrstu energije koja nije usmjerena prema nacionalnosti. Sa Shakti je bilo vrlo indijsko. Uvijek sam želio istraživati stvari koje su neutralnije. Za mene je oud već bio vrlo bliskoistočni glas i zato sam želio stvoriti nešto u čemu bi publika oud vidjela kao dio svoje kulture. Moj mi je egipatski odgoj, kao i moj australski odgoj, pomogao u tome. Uspio sam prilagoditi oud društvu u kojem sam živio i to još uvijek radim. Glazba koju stvaram prilagođava se ljudima koji u njoj uživaju iz svih različitih sredina. To ćemo raditi u Zagrebu, s tim gudačkim aranžmanima, bogatim harmonijama i zanimljivim ritmovima. Nadam se da će se publika osjećati isto kao i mi na pozornici.
Na svoj način
Jeste li svirali s nekim sviračima table? Naime, imam osjećaj da bi tabla i oud mogli biti kompatibilni.
Zapravo svirao sam sa Zakirom, ali bilo je to davno. Imao sam privilegij svirati s njim i sjajnim sviračem sarangija Sultanom Khanom. To je bilo kada sam tek počinjao svoju karijeru. Nastupio sam na festivalu Worm Adelaide u Adelaideu. Zapravo, on me je spojio s Belom Fleckom, sjajnim sviračem bendža s kojim sam snimao 2013. U Australiji smo imali tablista Bobbyja Singha, preko kojeg sam se upoznao s tablom. Moj brat James, fantastičan egipatski udaraljkaš, vrlo brzo je postajao jako dobar tablist, ali tablu je brzo zamijenio riqom, što je egipatski tamburin.
Je li vam suradnja sa Zakirom pomogla u usvajanju preciznosti u sviranju tempa?
To je puls, zar ne? To je puls svijeta. Ljudi često govore da će svirati određenom brzinom, ali brzina je za mene različita u raznim danima. Ovisi o mom raspoloženju. Ovisi kako se osjećam. Ponekad imam osjećaj da sviram sporo, ali shvatim da sviram brzo. Volim to održavati prirodnim. Tako je sa Zakirom i sviračima njegovog ranga. Oni su jednostavno vrlo prirodni. Radi se o tome da budeš prirodan. Ne radi se o brojanju na pozornici ili brizi o različitim aspektima glazbe zbog kojih se počneš stresirati. Smatram da bi se trebao pojaviti na pozornici sa svojim vokabularom spremnim da budeš u stanju stvoriti magiju. Ne želiš se brinuti o drugim stvarima. Moraš imati sve spremno za sebe kako bi mogao zablistati. To donosi neku vrstu sigurnosti. Kad jednom imate tu sigurnost na pozornici, možete riskirati, možete isprobavati različite stvari i znate da ste sigurni. Imate lijepu mrežu iza sebe, što pomaže ako se glazba počne raspadati. Ali nikad se ne počne. Nikada nisam imao iskustvo u kojem se išta raspalo.
Koje druge instrumente svirate i zašto?
Mogu svirati bilo koji instrument koji poželim. Godine 2015. snimio sam album “World Music”. Prikupio sam sve instrumente koje sam mogao pronaći i želio svirati. Svirao sam 52 različita instrumenta, na svoj način. Osmislio sam različite načine sviranja. Sviram bilo koji trzalački žičani instrument onako kako ga je uobičajeno svirati. Na snimanju tog albuma svirao sam violinu, violu, kontrabas, violončelo. Dajte mi tjedan dana i naučit ću svirati bilo koji instrument. Na snimanju albuma sviram i saksofon, trubu i klarinet.