Josh T. Pearson – “Last of the Country Gentlemen”

Josh T. Pearson je teksaška glazbenička njuška koja je prije dobrih deset godina vodila danas kultni bend Lift to Experience, čije je supersonično propovijedanje ostalo zabilježeno jedinim albumom, dvostrukim i podjednako kultnim “The Texas – Jerusalem Crossroads” snimljenim gotovo neposredno prije raspada ekscentrične ekipe. Od tada Josh pušta bradu (sudeći po današnjem izgledu, nisam siguran je li ju je možda tu i tamo postrigao) i sve se manje bavi strujom kad je gitara u pitanju, živi neuredno i vrlo grješno, reklo bi se, ali i bez gubitka vjere u Boga od kojega se teško odvaja u svojim rukopisima. Prateći lica i reakcije publike sve ovo vrijeme od raspuštanja benda naovamo, a kroz koje je njegovao filozofiju pjevanja isključivo uživo na pozornicama umjesto u bilo kakvom studiju, konačno je došao do odluke da svoja lirska traganja za iskupljenjem zabilježi za ovozemaljsku vječnost. U dva berlinska dana snimljen je tako “Last of the Country Gentlemen”, najtiše hipersugestivan album kojeg ćete moći čuti (ne samo) ove godine.

Kasni u moje zvučnike, pa tako i na ovu virtualnu teku, baš poput Fleet Foxes svojevremeno sa svojim prvijencem i baš kao što je slučaj s tim, danas od svih uvaženim remek-djelom, uvjeren sam da će i ovo ostati bilježeno trajnije od mnogih okupatora vrhova godišnjih lista i kritičarskih inventura. A moram istaknuti čak da je ovdje u pitanju prvenstveno emocionalni doživljaj pa tek onda glazbeni. Da, priznajem da sam jednom od ponajboljih albuma tekuće godine spreman prikrpati riječ glazba tek na najranije drugom mjestu; ne zato što jedva da je ima (ima je više-manje dovoljno), već zato što je tek kulisa, podcrtavanje, vjetar u kosi (i bradi), ventil preko kojeg se glavni kanal tek osvježava. Da, “Last of the Country Gentlemen” nema glazbene virtuoznosti (niti mu to nužno treba, pa nek’ me čistunci atributiraju kako im drago), nema ni stidljive naznake bilo kakve glazbene revolucije, nema ni u naslovu spomenutog countryja u smislu bitnijeg doprinosa baštini nove americane iako u istu žanrovski i normativno spada… Ono čega ima mnogo je uvjerljive poze, krvi i suza, ispovijedanja u potrazi za onim pravim uhom, (samo)iscjeliteljske a zapravo zavaravajuće moći iskrene pjesničke riječi. U glazbi, da napravimo elipsu.

Koncept grijeha i iskupljenja, star koliko i čovjek, u Josha T. Pearsona tako dobiva svoj tretman u jednoj od najogoljenijih varijanti dosad zabilježenih u formi rock-ploče. Sedam pjesama u gotovo punih sat vremena zahtijevaju tako punu pažnju slušatelja jer odaju dojam uživo puštenih improvizacija, nikad više ponovno dostupnih. Koncept uokviren dvjema prekrasnim minijaturama (minijaturama samo u kontekstu minutaže koju Pearson poklanja svojim pjesmama) u repetitivnim lirskim do pola litanijama a odpola rigotinama nudi bolnu svjesnost vlastite grješnosti, mizerije i zla suočenih sa čistoćom ljubavi i vjere. I već u “Sweetheart I Ain’t Your Christ” jasno je da jedan od najemotivnijih vokala zadnjih godina vješto sučeljava patetiku i osobno viđenje istine; na tren ćemo pomisliti da je sve skupa jedna romantičarska poza, samonametnuta patnička rola po klišeju krpana Pearsonovoj profesiji, ali brzo, čim bradonja, kao u procesu pronalaženja prave riječi, prebere po tim svojim žicama i nastavi dalje bez zadrške u mikrofon prolijevati svoj tijek misli, jasno nam je da to samo ne želi pobjeći i od najsitnijeg sebe, da je tu da kaže svoju priču u nadi da će ga neka pokora i sustići. Tretirajući svoja prokletstva on – što je najbitnije – hoda linijom poniznosti koja se očituje u svakoj noti i naoko mazohistički samodopadnom stihu. Baš tu leži njegova uvjerljivost i zalog trajnosti “Last of the Country Gentlemen”.

Četiri su čak pjesme duže od deset minuta, a kad se uzme u obzir da su Joshu na gitari pripomogla tek nenametljiva gudala Warrena Ellisa iz Dirty Three, The Bad Seeds i Grinderman te još trojice sličnih likova, može vam biti jasno koliko je teško ostati uz ovog ispovjednika tijekom cijele njegove odiseje. Doživljaj je gotovo razarajući i katarzičan čak za slušatelja – uvodna “Thou Art Loosed” i završna “Drive Her Out!” upravo zato služe baš kao uvod i epilog, poput dvaju molitvi (radi lirske forme) ili pojašnjenja/isprike (radi sadržine). Sve između njih je recital bez zadrške: elaborat prljavštine i nedostojnosti (“Sweetheart I Ain’t Your Christ”), nesnalaženje u iskupljenju (“Woman, When I’ve Raised Hell”), priznanje grijeha i unaprijed neuspješno hrvanje s njim (“Honeymoon’s Great! Wish You Were Her”), kajanje i sve što kao bumerang donosi, zajedno s punom odgovornošću (“Sorry with a Song”) i ponizni povratak na počela (“Country Numb”). Previše za nešto što je zapravo tek rock-album? Vjerojatno. Jer, ako ćete zanemariti lirski sadržaj, glazba vam neće ponuditi bogzna što. Kako god, ja ću fino, pošteno razvaljen, odložiti ovaj CD na stalažu na neko (duže) vrijeme kao što sam svojevremeno učinio s još začudnijim i naglašenije u popularnu kulturu zalutalim “The Drift” Scotta Walkera, te mu se vratiti kad osjetim da je vrijeme za to, odnosno, kad mi se učini da bih uvod u ovu recenziju mogao i drukčije sastaviti. Izvjesno je samo da ću to uistinu učiniti. Da ću mu se rado vratiti.

Toni Matošin