Rasprodano Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula 17. travnja nije bilo iznenađenje, ali je još jednom potvrdilo koliko duboko obožavatelji osjećaju ono što Josipa Lisac donosi na pozornicu. Već nakon prvih minuta bilo je jasno da to neće biti večer koju ćemo tek tako spremiti među “odslušane”.
U svijetu u kojem je sve manje poželjno otvoreno iskazivati emocije, a sve više biti suzdržan i pod kontrolom, ona ostaje među rijetkima koja glasom i interpretacijom i dalje dopire izravno do publike. U istom tom svijetu, u kojem ego lako preuzima glavnu riječ, a stvarnost često nalikuje zvjerinjaku, Josipa ne vidi rješenje u bijegu – ne na pustim otocima ni pod staklenim zvonom – nego u hrabrosti da ostaneš svoj i pronađeš vlastiti mir upravo ondje gdje je najteže. Jer, kako kaže, onog trenutka kad sve postane navika, prestaje i ono najživlje u nama.
U sklopu kazališne turneje osmišljene kao blizak susret s publikom, ovo je bio i njezin završni koncert, nakon nastupa u Zadru i Rijeci. Na pozornici su joj se pridružili vrhunski glazbenici- Borna Šercar (bubnjevi), Davor Črnigoj (bas gitara), Toni Starešinić (klavijature) i Elvis Penava (gitara)- čija je snažna podrška pratila svaku njezinu interpretaciju i dodatno naglašavala emocionalni raspon svirke.
Bio je to nastup koji vas postupno uvlači u svoj svijet, sve dok ne shvatite da ste potpuno uronili u njega – i tako puna dva i pol sata. Između pjesama Josipa je vješto rušila distancu; njezina stalna komunikacija s auditorijem, prožeta humorom i lakoćom, stopila je pozornicu i gledalište u jedno.
Svjetlo je pratilo atmosferu bez viška naglašavanja, dok je zvuk ostao jasan i precizan, ostavljajući prostor onome što je cijelu večer nosilo – glasu koji bez napora prelazi iz suptilnog u snažno, iz krhkog u potpuno dominantno.
Izmjenjivale su se izvedbe različitih intenziteta, od nježnih i povučenijih do onih koje potpuno preuzimaju prostor. U pjesmama poput „O jednoj mladosti“, „Gdje Dunav ljubi nebo“ i „Magla“ vrijeme kao da je zastalo. Bile su ponovno proživljene, s intenzitetom koji se ne može odglumiti. „Magla“ je pogotovo odzvanjala krhkom, ali dubokom osjećajnošću. „Danas sam luda“ i „Hir, hir, hir“ dodatno su potvrdile snagu izraza koja ne ostavlja prostor ravnodušnosti.
Jedan od onih nenametljivih, ali znakovitih trenutaka dogodio se i u naizgled jednostavnom “Na, na, na, na”, koji je, otpjevan s posebnom toplinom, neizbježno pobudio misli na Karla Metikoša. Na odnos koji je odavno prerastao vrijeme i ostao prisutan u svakom tonu koji Josipa Lisac danas nosi na pozornici.
Recitiranje poezije u tišini, bez instrumenata, nije poslužilo za odmor, nego za promjenu ritma. Kada je bubnjar Borna Šercar izgovorio svoje stihove, dvorana je utihnula, a publika se odjednom našla u posve bliskom, intimnom kontaktu s izvođačima. Bila je to jasna poruka: tamo gdje glazba stane, počinje ono što se sviranjem ne može izreći.
Na samom kraju dvorana se podigla na noge u ovacijama koje su zaokružile cijelo iskustvo. Taj se dojam ne iscrpljuje u prepričavanju – nije se radilo o spektaklu, nego o čistoj iskrenosti. Neke večeri jednostavno ne nude bijeg, već nas izravno suočavaju s onim od čega najčešće bježimo.
