Rasprodano Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula 17. travnja nije bilo iznenađenje, ali je još jednom potvrdilo koliko duboko publika osjeća ono što Josipa Lisac donosi na pozornicu. Već nakon prvih minuta bilo je jasno da to neće biti večer koju ćemo tek tako spremiti među “odslušane”.
U svijetu u kojem je sve manje poželjno otvoreno iskazivati emocije, a sve više biti suzdržan i pod kontrolom, ona ostaje među rijetkima koja glasom i interpretacijom i dalje dopire izravno do publike. U istom tom svijetu, u kojem ego lako preuzima glavnu riječ, a stvarnost često nalikuje zvjerinjaku, Josipa ne vidi rješenje u bijegu – ne na pustim otocima ni pod staklenim zvonom – nego u hrabrosti da ostaneš svoj i pronađeš vlastiti mir upravo ondje gdje je najteže. Jer, kako kaže, onog trenutka kad sve postane navika, prestaje i ono najživlje u nama.
U sklopu kazališne turneje osmišljene kao blizak susret s publikom, ovo je bio i njezin završni koncert, nakon večeri u Zadru i Rijeci. Na pozornici su joj se pridružili vrhunski glazbenici- Borna Šercar (bubnjevi), Davor Črnigoj (bas gitara), Toni Starešinić (klavijature) i Elvis Penava (gitara)- čija je snažna podrška pratila svaku njezinu interpretaciju i dodatno naglašavala emocionalni raspon večeri.
Nije to bio koncert koji pogodi odmah, nego onaj koji nas postupno uvlači, dok ne shvatimo da smo već potpuno unutra – i tako puna dva i pol sata. Između pjesama Josipa nije ostajala distancirana, naprotiv, stalno je komunicirala s publikom, s dozom humora i lakoćom koja je približila cijeli doživljaj i razbila barijeru između pozornice i gledališta.
Svjetlo je pratilo atmosferu bez viška naglašavanja, dok je zvuk ostao jasan i precizan, ostavljajući prostor onome što je cijelu večer nosilo – glasu koji bez napora prelazi iz suptilnog u snažno, iz krhkog u potpuno dominantno.
Izmjenjivale su se izvedbe različitih intenziteta, od nježnih i povučenijih do onih koje potpuno preuzimaju prostor. U pjesmama poput „O jednoj mladosti“, „Gdje Dunav ljubi nebo“ i „Magla“ vrijeme kao da je zastalo. Bile su ponovno proživljene, s intenzitetom koji se ne može odglumiti. „Magla“ je pogotovo odzvanjala krhkom, ali dubokom osjećajnošću koja se jasno prenosila na publiku. „Danas sam luda“ i „Hir, hir, hir“ dodatno su potvrdile snagu izraza koja ne ostavlja prostor ravnodušnosti.
Jedan od onih nenametljivih, ali znakovitih trenutaka dogodio se i u naizgled jednostavnom “Na, na, na, na”, koji je, otpjevan s posebnom toplinom, neizbježno pobudio misli na Karla Metikoša. Na odnos koji je odavno prerastao vrijeme i ostao prisutan u svakom tonu koji Josipa Lisac danas nosi na pozornici.
Intermezzo u formi poezije, bez glazbene pratnje, nije bio predah, nego nastavak izraza drugim sredstvima. Stihovi bubnjara Borne Šercara u tom su trenutku preuzeli jednaku težinu kao i glazba, pretvarajući koncert u prostor neposrednog, gotovo intimnog dijaloga s publikom. Tamo gdje glazba stane, ostaje ono što se ne može odsvirati.
Na samom kraju večeri dogodio se onaj rijedak trenutak kada reakcija publike ne dolazi iz navike. Svi su se podigli na noge, a pljesak nije bio samo znak odobravanja, nego produžetak svega onoga što se tijekom večeri nije moglo izgovoriti.
Ostaje dojam koji se ne iscrpljuje u prepričavanju.
Ne zbog spektakla, nego zbog istine koja se ne ponavlja.
Jer neke večeri ne nude bijeg – nego nas, bez zadrške, suoče s onim što najčešće pokušavamo zaobići.
