Dvije godine nakon prethodnog nastupa na istoj pozornici, nizozemski lutnjist Jozef van Wissem sinoć je u Močvari spojio drevni instrument, minimalizam i suvremene zvučne intervencije. Ovoga je puta bilo više pjevanja nego na prošlom nastupu, koje nije uvijek bilo uvjerljivo kao njegova lutnja.
Široj publici poznat je po suradnji s Jimom Jarmuschom, a pogotovo soundtracku za film Only Lovers Left Alive, nagrađenom u Cannesu. Od posljednjeg zagrebačkog nastupa objavio je This Is My Blood, The Day the Angels Cried, a uskoro izlazi i dvostruko izdanje Bocca di lupo / Mouth of the Wolf.
Močvara je bila postavljena za sjedeći koncert i bila gotovo u cijelosti popunjena. Veliki šešir i upadljiv križ oko vrata van Wissemu su davali ikonički izgled propovjednika s Divljeg zapada, što se dobro uklapalo u mističnu atmosferu Močvare – naime, koncert je održan uz minimalno osvjetljenje. Van Wissem i ovaj je put lutnju izvukao iz okvira klasične glazbe i pretvorio je u instrument suvremenog izraza. Njegovi minimalistički, repetitivni motivi zvučali su istodobno arhaično i moderno. Ipak, nakon minimalističkog početka, sve je više počeo uključivati ritmičke podloge i zvučne efekte, koji su izvedbu pomicali prema eksperimentu, ali nisu uvijek bili prirodno uklopljeni u zvuk lutnje,a povremeno su djelovali i suvišno.
Najveća razlika u odnosu na prethodni nastup bilo je pjevanje: u drugom dijelu izveo je tri vokalne skladbe. Glas mu ima specifičnu boju koja odgovara atmosferi, ali nije osobito snažan ni upečatljiv. Kao kratki dodatak mogao je biti zanimljiv, no u većem opsegu povremeno je djelovao nepotrebno. U tim bi trenucima lutnja uz minimalnu pratnju rekla više.
Nakon nekih 50ak minuta službenog dijela koncerta pljesak je Van Wissema vratio na pozornicu za dva bisa, odnosno tri kraće izvedbe, što je glazbenu večer produžilo na nekih 70ak minuta.
Koncert je potvrdio da je najzanimljiviji kada lutnju tretira kao živ, suvremen instrument. Elektronika i vokal nisu uvijek obogatili njegov izraz, a ponegdje su odvlačili pažnju od njegova glavnog aduta. Ipak, van Wissem i dalje nudi rijetku kombinaciju hipnotičkog ritma i bezvremenskog zvuka koji istodobno pripada nekom drugom vremenu i sadašnjosti. Kad se oslobodi suvišnih dodataka, van Wissemova lutnja i dalje ima dovoljno snage da sama iznese cijeli koncert.