Da su odavno postali tradicija odlasci na koncerte Jure Stublića i Filma u Tvornicu kulture (ili izvan nje, kada nastupa u Zagrebu) i nisam trebao pisati u uvodu, no s nečim sam trebao početi ovaj tekst, a ništa pametnije od ove klišeizirane rečenice mi nije palo na pamet, tako da sam odlučio započeti upravo s njom. No, činjenica zaista stoji. Od kad smo krenuli prvi put, kao hipnotizirani se vraćamo Juri i njegovim Filmašima, uporno iz godine u godinu, bez obzira radilo se u jednom ili više koncerata tijekom godine.
Poklopile su se tako ove godine zvijezde i planete pa je prvi dan proljeća, onaj kalendarski, pao baš u subotu, a ne u neki random radni dan u tjednu, tako da je Jurin proljetni koncert mogao biti obilježen bez zadrški, u punoj proljetnoj raskoši. Čak je i vrijeme bilo sasvim ugodno pa se, ako si baš htio, moglo pred Tvornicom prije koncerta trošiti vrijeme uz neko piće. Drugi je, pak, slučaj htio da je Dinamo potopio nekoliko sati prije Lokomotivu pa je i ovaj koncert imao dodatni navijački naboj u par navrata, no ništa ekstremno. Kod Jure toga i nema, samo ljubav i sreća. A ljubav nam je Jura širio i prije nego je koncert otpočeo kada su on i Filmovci pred početak koncerta podijelili publici hrpu cvijeća, kako i priliči na prvi dan proljeća.
Već negdje, odokativno, u četvrtoj ili petoj pjesmi netko je upalio baklju, što sigurno nije bilo simpatično ovima oko njega, a ni zaštitarima koji su momka u trenu (po nekim procjenama 20 sekundi) ispratili van prostora kluba. Jura je za to vrijeme širio Dobre vibracije. Borna Čop je i ovog puta bio nenadmašan, a završni solo na “Dom” pokazao je kakav talent čuči u njemu. I jedan kuriozitet, te večeri je nosio originalnu majicu kluba Purgeraj s festivala usne harmonike iz 2003. kada je postao član grupe Film. Setlista je bila ziheraška, hitoidna i tu nema kompromisa. Takva je morala i mora biti jer to fanovi očekuju iz koncerta u koncert, iz godine u godinu. Bilo je nekih novotarija u setlisti, kako se baš ne bi u potpunosti uljuljali u kolotečinu, ali tako i treba biti. Nešto sviraš za publiku, nešto sebi za gušt, a nešto za obostranu radost.
Bend u ovoj formaciji svira već dugo vremena i vidi se na njima koliko su na pozornici zadovoljni, koliko vole svirku i to ovu zajedničku svirku, jer facijalne ekspresije i količinu sreće koja isijava s njihovih lica naprosto ne možeš odglumiti, taj moment na njihovom koncertu mi je uvijek poseban i iznova se ponavlja. No, i ona praktična/funkcionalna strana dugog zajedničkog staža ima svoju korist. Ona se ogleda u onom što, kako mi je to Borna kazao, kod njih nije sve “kompjutorski uvježbano” pa ako i dođe do nekog iskakanja iz kolosjeka vrlo brzo se vrate na pravu stazu. Jura za to vrijeme manje-više suvereno drži kormilo i kada digne ruke u vis prema publici djeluje kao šaman koji nam prenosi pozitivnu energiju. I pritom je sasvim smiren, neovisno o tome što se dešavalo ispred ili oko njega; bez obzira jel mu pao stalak s partiturama/tekstom, nestalo struje, gorjela baklja, letjele čaše s pivom ili neka deseta situacija, sve to isprati smireno i suvereno.
Hipi vibra koja je prisutna tijekom koncerta, zajedništvo, pozitivna emocija privlače fanove svih generacija iz godine u godinu, iz koncerta u koncert da se vraćaju po novu dozu pozitivnog fiksa. Eto, ovaj koncert je završio prije nekoliko dana, a već mi je potreban novi. Možda je i stvar u vremenima u kojima živimo, a možda samo u Juri i Filmu uz koje nam je uvijek tako Lijepo, lijepo, neopisivo.
Galerija fotografija se nalazi ispod setliste
Setlista
Bili cvitak
Zajedno
Pjevajmo do zore
Čarobne naočale
Zamisli život u ritmu muzike za ples
Lijepo, lijepo, neopisivo
Lutka (za bal)
Dom
Mi nismo sami
Mlad i lud
Dijete u meni
Poleti
Valovi
Boje su u nama
Jedan čovjek
Istina piše na zidu
Ljubav je zakon
Dobre vibracije
Robovi
Sjećam se (prvog poljupca)
Nežno, ne? (i dalje najlogičnije)
Srce na cesti
Galerija fotografija; Jura Stublić i Film u Tvornici, foto: Dragutin Andrić
