Postoje bendovi koji prije koncerta objave novi singl. Dubioza Kolektiv odlučila je prije dolaska u Cave Romane obraditi „Noći istarske“, ubaciti lignje frigane, ćevape i burek u isti tekst.
Drevni kamenolom u Vinkuranu tijekom stoljeća je vidio svašta. Što će se dogoditi kada na pozornicu 27. lipnja izađe Dubioza Kolektiv, teško je predvidjeti. Iskustvo nas ipak uči da je uz njih uvijek pametno očekivati neočekivano. Ipak se radi o bendu koji već godinama uspješno puni koncertne prostore, izaziva smijeh i podsjeća nas da je stvarnost ponekad apsurdnija od svake satire. Uoči istarskog koncerta razgovarali smo s Branom Jakubovićem, klavijaturistom, producentom, tekstopiscem i jednim od osnivača benda.
Prije nego što krenemo na „ozbiljna“ pitanja, moramo riješiti jednu važnu stvar. Malo je ljudi koji se usude dirati lokalne svetinje. Tko je prvi došao na ideju da „Noći istarske“ zaslužuju dubiozovski tretman i jeste li prije objave konzultirali istarske noniće? Je li barba Boro na kraju prihvatio ovu vašu verziju ili još uvijek postoji opasnost da vam 27. lipnja zabrani ulazak u Istru?
Tražili smo neku pjesmu koja bi nam poslužila za najavu. Upravo nam je barba Boro predložio „Noći istarske“. Mi smo snimili svoju verziju s kojom smo bili jako zadovoljni. Kada je barba Boro poslušao, smjesta je uzeo harmoniku i snimio najavu kako treba. Između nas i Bore trenutno stoji ta neka suptilna netrpeljivost. On nije rekao da će nam zabraniti koncert. Dosta je ovih što nešto stalno zabranjuju. Sa naše strane došla je inicijativa koja se pretvorila u javni apel da se Boro pridruži na pozornici pa da jednom i mi naučimo kako se pravilno sviraju „Noći istarske“. Problem je što će onda publika sama prepoznati kvalitet i vjerojatno spontano otjerati Dubiozu da bi Boro trijumfalno preuzeo ostatak koncerta.
Lignje frigane, ćevapi i burek u istoj pjesmi. Je li to glazbeni eksperiment ili gastronomska diplomacija?
Danas je u muzici, ali i u kuhinji, jako popularan takozvani fjužn. Kroz muziku pokušavamo da spojimo i iskoristimo sve glazbene pravce pa smo tu praksu primijenili i na kuhinju. Nama u Istri diplomacija nikada nije bila potrebna. Diplomaciju ljudi, uglavnom, koriste kad nekoga hoće da prevare, samo što se to onda kulturno kaže diplomacija. U Istri se osjećamo među svojima. Kad si među svojima, uvijek kažeš iskreno što misliš pa nam diplomatsko umotavanje u ukrasni papir stvarno ne treba. Zato nam je Boro odmah rekao da je naša verzija „Noći istarske“ zakurac.
Što publika u Vinkuranu može očekivati? Imate li za Istru nešto posebno u rukavu?
Imamo par idiotskih ideja upravo za taj koncert. Kako će to sve da se završi, vidjet ćemo „on the face of the place“. Kada se izvođači ne svide publici, uobičajeno je da ih gađaju rajčicama. Problem je što je u Cave Romane, starom kamenolomu, za gađanje dostupan drugačiji, puno tvrđi materijal. Bit ćemo oprezni zbog toga i nastojati da se maksimalno ulizujemo publici. Ako treba, ispunjavat ćemo i muzičke želje.
Na rasporedu vam je ovog ljeta sve – od mediteranskih pozornica do njemačkog Wackena. Gdje se u toj priči smješta Cave Romane? Je li to još jedan koncert ili jedna od onih lokacija koje se pamte?
Prije nekoliko godina vidio sam neke slike Bajaginog koncerta u Cave Romane. Od tada maltretiram ove svoje iz menadžmenta sa željom da tamo sviramo koncert. Znaš kako se kaže, pazi što želiš, moglo bi ti se i ostvariti. E sad, do nas je hoće li biti koncert za pamćenje ili će drevno kamenje iz rimskog kamenoloma biti sredstvo kojim će publika da izrazi nezadovoljstvo.
Što vas još uvijek tjera da se ponovno ukrcate u kombi i krenete na novu turneju?
Ne tjera nas nitko i ništa jer je najljepši osjećaj svaki put sjesti u kombi, avion, brod ili bilo koje drugo prijevozno sredstvo i otići negdje gdje ne znaš nikoga, da bi svirali svoju muziku, upoznali nove ljude, pojeli tanjir nečega što nikada niste probali. Pisanje pjesama, snimanje i sve to je divno, ali putovanje i sviranje muzike živim ljudima je za mene neprocjenjiva vrijednost i ispunjavajuće iskustvo.
Što vam je tijekom tih godina publika dala, a što vam nitko drugi nije mogao dati?
Tokom godina publika nas je toliko često gađala rajčicama i to nam je dalo ideju da pokrenemo proizvodnju kečapa, što je sad naš osnovni biznis koji direktno zavisi od toga koliko loše sviramo. Biznis plan je jednostavan. Što mi lošije sviramo, to više kečapa proizvedemo.
Što se više promijenilo u posljednjih dvadesetak godina – Balkan ili Dubioza?
Umjesto da se Balkan europeizira, Europa se balkanizirala najviše zahvaljujući briselskim guzicama koje svo vrijeme sa gađenjem drže glavu okrenutu na drugu stranu. Dubioza se po tom pitanju nije mijenjala, nego mi o tome pričamo više od dvadeset godina jer imamo direktno iskustvo od prije tri decenije. I sada kad je Europa krenula stranputicom desničarenja, svi su kao iznenađeni i začuđeni. Zaboga, otkud opet taj fašizam, pitaju se mutavi.
Kad pogledate svoje prve albume, postoje li pjesme koje danas razumijete potpuno drugačije nego tada?
Za prva dva albuma pjesme još uvijek razumijem, ali nikako ne razumijem način na koji smo ih napravili, snimili i smiksali. U tom periodu sam gradio kuću u kojoj sada živim. Većinu albuma smo snimili kod Almira u garsonijeri u Zenici. Album sam snimao između mješalice i snimajućih sesija, uz veliku džezvu kafe kod Almira. Na pojedinim pjesmama čuje se i njegov papagaj koji je pjevao dok smo snimali vokale. Od opreme sam imao neki jadni laptop, jeftinu karticu, dva zvučnika i mikrofon. Uopće mi nije jasno kako smo to uspjeli sastaviti sve u neko izdanje, jer mi se sjećanja mute u totalnoj izmaglici. Svako jutro u 6 budio me ujak Velo koji je bio šef gradilišta. Radio sam na mješalici do mraka, a poslije toga sa opremom išao u Zenicu na snimanje.
Jeste li ikada napisali neku stvar kao kritiku društva, a onda shvatili da ju je društvo prihvatilo kao svoju himnu?
Najbolji primjer je pjesma USA koja je od pjesme o tipičnoj migrantskoj priči postala neslužbena himna Svjetskog prvenstva. Za to su zaslužni navijači koji su na utakmici baraža protiv Walesa podigli veliki transparent s natpisom „I Am From Bosnia – Take Me To America“ i tako pjesmi dali potpuno novo značenje. Najljepše što nam se može desiti jest da raja preuzme pjesmu i od nje napravi nešto potpuno novo. Ovo je bilo i jako duhovito. Hvala navijačkoj grupi BH Fanaticos.
Postoji li neka tema o kojoj se još uvijek niste usudili napisati pjesmu?
Ne postoji tema koje se bojimo, ali ima tema oko kojih ne treba trošiti stihove uzalud.
Da vam netko ponudi milijun eura pod uvjetom da godinu dana budete potpuno „normalan“ bend, biste li izdržali?
Iz našeg ugla ovo što radimo izgleda prilično normalno. Ako ima netko tko bi dao milijun da se još „unormalimo“, bit ćemo dovoljno ljubazni da prihvatimo takvu ponudu.
Kad biste morali svoje stihove poslati u svemir kao poruku izvanzemaljcima, koje biste odabrali?
I am from Bosnia,
Odvedi me do svemira.
Da se riješim zemaljske
nervoze i nemira.
Možda tamo kod vas
bude malo bolje
za sranja na Zemlji.
Koja vam je najveća profesionalna greška ispala najbolja odluka?
Odluka da prekinem studij arhitekture poslije dva mjeseca uspješnog pamćenja koji su dorski, a koji jonski stubovi i da se profesionalno počnem baviti muzikom, pa kud puklo da puklo. Najveći problem bio mi je da ne razočaram roditelje i kako da im saopštim tu odluku. Kako će dvoje fakultetski obrazovanih ljudi prihvatiti sina koji hoće da tambura i živi od toga. Odlučio sam da im saopštim svoju odluku za ručkom. Zamišljao sam kako stari prevrće sto, prolijeva se supa. On viče, govori mi da sam izgubljen slučaj i da je to sve sramota. Mama plače, mlađi brat sa kašikom u ustima zbunjeno gleda. Ali, u realnosti, kada sam rekao svoju odluku, stari je samo rekao: „Dobro, ok, ako si tako skonto.“ i dodao: „Nado, de mi naspi malo pirea.“
Što biste radije: milijun pregleda ili jednu pjesmu koja će se pjevati za dvadeset godina?
Imali smo sreće da smo napisali par pjesama koje ljudi rado pjevaju već skoro dvadesetak godina, a ima i nekih sa milion pregleda tako da je to nekako kao ona kafa 2 u 1, samo zaliješ vrućom vodom.
Za kraj, nakon „Noći istarske“ – osjećate li se dovoljno kvalificirano za snimanje cijelog istarskog albuma ili ipak ne želite izazivati sudbinu?
Istarski album pored živih Gustafa? Jeste li vi normalni? Ne bi od Bore mogli živjeti, ganjao bi nas sa svojom harmonikom od Roča do Pule, od Šegotića do Rovinja, da popravlja falševe. Sigurnije nam je da se držimo bosanskog melosa i ovo jada nota što znamo.
Hoće li se na pozornici pojaviti barba Boro, hoće li lignje, ćevapi i burek nastaviti živjeti u međunarodnom skladu te hoće li publika doista dobiti priliku gađati bend rimskim kamenjem, saznat ćemo uskoro. Ništa manje zanimljiv neće biti ni susret na istoj pozornici sa živim Gustafima, zbog kojih su već unaprijed odustali od ideje snimanja istarskog albuma. Do tada ostaje samo jedna sigurna stvar – kad Dubioza svrati u Istru, ni „Noći istarske“ više nisu sigurne.
