U utorak navečer, 18. kolovoza 2026., pulska Arena je opet dokazala nešto što ionako svi znamo, ali se rijetko dogodi da to bude ovako opipljivo: kad se dobra glazba spoji s pravim prostorom, dobiješ nešto što se ne da rekonstruirati iz snimke telefonom. Lorde je stigla u sklopu svoje Ultrasound turneje, nakon niza velikih europskih festivala, i već od prvih minuta bilo je jasno da ovo neće biti samo još jedna postaja na dugom ljetnom rasporedu. Nešto je u zraku bilo drukčije, osobnije, opuštenije, bliže.
Večer je otvorio norveški alt-pop Smerz. Njihov spoj elektronike, synth-popa i onog čudnog, eksperimentalnog alt-pop zvuka nije bio tu slučajno, savršeno su najavile ono što slijedi. Smerz službeno čine Catharina Stoltenberg i Henriette Motzfeldt, koje same pišu, produciraju i snimaju svoju glazbu, no koncertna verzija projekta doživjela je značajnu nadogradnju. Kako bi njihova kombinacija elektroničkog popa, eksperimentalnih ritmova i nježnih, gotovo hipnotičkih melodija dobila veću fizičku snagu u velikim prostorima, na europskom dijelu turneje pridružili su im se basist Villads Tyrrestrup i bubnjar Rune Kielsgaard.
Tako Smerz na pozornici više nije samo elektronički duo. Henriette i Catharina donose vokale i elektroniku (Henriette u pojedinim trenucima svira i violinu), dok bas i bubnjevi njihovoj glazbi daju dodatnu dubinu, organski karakter i sirovu energiju. Upravo je taj spoj jedan od najupečatljivijih elemenata aktualnih nastupa, elektronička podloga ostaje temelj, ali živa ritam-sekcija glazbi daje osjećaj benda koji diše zajedno s publikom.
Lordein koncept večeri odavno nije klasičan pop-spektakl s konfetima i plesačima. To je nešto sirovije: elektronički zvuk, fizička energija i, prije svega, osoba koja stoji na pozornici i zapravo želi razgovarati s ljudima ispred sebe.
A onda se, nakon čekanja koje se moglo skoro fizički osjetiti, pojavila Lorde.
Već na “Royals”, da, na prvu pjesmu, Arena je pjevala glasnije nego što se to obično događa. I nije stalo. Cijelu večer publika je zapravo pjevala s njom, ne za njom, a u nekim je trenucima taj kolektivni glas gotovo nadjačao onaj s pozornice. To se nastavilo i kad su na red došle pjesme s novog albuma Virgin, što samo po sebi nije mala stvar, novi materijal rijetko dobiva istu reakciju kao stari hitovi. Ovdje jest. I upravo je to bila prava priča te noći: Lorde je došla odsvirati koncert, ali publika je vrlo brzo preuzela ulogu drugog izvođača na pozornici.
Set-lista govori dosta o tome gdje je Lorde danas kao umjetnica. Ovo nije bio koncert koji živi samo od nostalgije za Pure Heroine, albumom koji ju je kao tinejdžericu katapultirao u orbitu svjetske slave. Nije bio ni obična promo turneja za novi album. Bilo je to nešto treće: sve faze njezine karijere posložene kao dijelovi iste, kontinuirane priče.
“Royals”, “Buzzcut Season”, “The Louvre”, “Liability”, “Supercut”, “Team”, “Green Light” i “Ribs” stajali su rame uz rame s novijim stvarima poput “What Was That”, “Broken Glass”, “Shapeshifter”, “Current Affairs”, “Hammer” i “Man of the Year”. I što je zanimljivo, uopće nije djelovalo kao retrospektiva. Stare pjesme nisu tu da te podsjete na to kako je Lorde nekad izgledala i zvučala. One danas zvuče kao poglavlja iste knjige, knjige o odrastanju, o vezama koje puknu, o usamljenosti, o traženju sebe. A publika je, čini se, tu knjigu čitala zajedno s njom, godinu za godinom.
Zato je i reakcija na “Ribs”, “Liability” ili “Green Light” bila toliko snažna. Te pjesme odavno nisu samo njezine. Za dobar dio ljudi u Areni to su bile pjesme koje su pratile prve ljubavi, prekide, noći provedene u autu s prijateljima, onaj tip sjećanja koje glazba čuva bolje nego bilo što drugo.
Isto tako, vrijedi spomenuti nešto što se lako zaboravi: novi materijal ovdje uopće nije djelovao kao “obavezni dio” koncerta koji publika strpljivo prebrodi čekajući stare hitove. “What Was That”, “Broken Glass”, “Shapeshifter” i ostatak novih pjesama primljeni su s jednakom energijom kao i klasici. To je pomak koji vrijedi primijetiti, prije desetak godina Lordein zvuk bio je minimalističan, gotovo hladan, pomalo distanciran. Danas je fizičkiji, elektronički gušći, emocionalno otvoreniji. Virgin nije pokušaj vraćanja stare formule. Prije je dokaz da se još uvijek mijenja, i to na svoj način.
Možda je najzanimljiviji dio večeri bio zapravo ono što se dogodilo između pjesama, a ne u samim pjesmama. Lorde je tijekom koncerta često zastajala i razgovarala s publikom, i to ne kroz one uvježbane fraze koje pop-zvijezde inače bacaju u masu između refrena. Već na početku spomenula je ljude koje je vidjela dok je autom dolazila prema Areni: “Znam da ste čekali na suncu jer sam vas vidjela dok sam dolazila automobilom. Bili ste tako prekrasni i slatki. Zbog toga sam istodobno nervozna i uzbuđena kad vas vidim, kao da idemo na spoj.”
Ta jedna rečenica zapravo je dobro sažela cijelu atmosferu večeri. Lorde nije djelovala kao nedodirljiva zvijezda koja je došla odraditi svoj set i otići. Barijera između pozornice i gledališta je padala, malo po malo, i publika je to prepoznala, pa je odgovorila jednako otvoreno.
Posebnu težinu večeri dao je trenutak kad je progovorila o hrvatskim korijenima. Ella Marija Lani Yelich-O’Connor, to je puno ime iza umjetničkog pseudonima, hrvatsko podrijetlo vuče s majčine strane, od pjesnikinje Sonje Yelich. I u Puli je o tome govorila otvorenije nego što se to obično čuje na velikim koncertima, gdje se takve stvari često svedu na jednu uvježbanu rečenicu.
Prisjetila se prvog dolaska u Hrvatsku 2022. i dvaju rasprodanih koncerata na Tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku, ali je dodala i nešto novo, da se od tada vraća i privatno, s obitelji. “Bilo je posebno jer, kao što znate, ja sam napola Hrvatica”, rekla je. Objasnila je i kako joj je taj prvi boravak pomogao da neke stvari o vlastitom identitetu vidi drukčije, te da kroz svoj rad pokušava učiniti nešto zbog čega bi njezini preci bili ponosni: ponijeti dio njihove boli, i tu bol barem djelomično pustiti.
To nije bio usputni dodatak programu. Lorde je cijelu karijeru gradila na pokušaju da kroz pjesme dosegne ljude koje nikad neće upoznati. U Puli je taj kontakt dobio potpuno novu dimenziju, prvi put je pred hrvatskom publikom mogla govoriti o vlastitom podrijetlu izravno, u zemlji koju očito danas doživljava kao dio svoje osobne priče, a ne samo kao još jednu stanicu na turneji.
Drugi trenutak koji je ostao u sjećanju bio je njezin opis ljeta. Rekla je da joj je dolazak u Hrvatsku ljeti posebno važan jer je, kako je sama formulirala, “ljetno dijete” i “ljetna žena”, i da joj ljeto djeluje stvarnije, sirovije, jer tada padaju slojevi i lakše je govoriti o stvarima koje bi ostatak godine zadržala za sebe.
I taj se osjećaj zapravo mogao osjetiti u samom koncertu. Produkcija je velika, zvuk moderan, vizualni identitet turneje precizno posložen do detalja, a ipak, u samoj srži svega, ostaje nešto vrlo jednostavno: njezin glas i sposobnost da se publici obrati bez ikakvog posrednika. Kod umjetnice čiji je glazbeni jezik godinama postajao sve slojevitiji, to je zapravo prilično neobično, i zato djeluje.
Pulska Arena ovdje nije bila samo pozadina za fotografije. Rimski amfiteatar, s kamenim zidovima koji pamte gotovo dvije tisuće godina, napravio je neobičan i snažan kontrast s modernom elektroničkom produkcijom. Lorde ni sama nije skrivala koliko ju je prostor oduševio: “Moram na trenutak zastati i priznati koliko je nevjerojatan ovaj kolosej u kojem se nalazimo. Znam da vi vjerojatno mislite da je to nešto sasvim normalno jer ste odavde, ali nama je ovo posebno i izvanredno.”
I teško je zamisliti bolju pozornicu za umjetnicu čiji nastupi toliko počivaju na kontrastima. S jedne strane goli, intimni trenuci; s druge snažni elektronički udari i kolektivna euforija cijele Arene. A iznad svega toga, kamen koji je vidio svašta u posljednja dva tisućljeća. Moderni pop i antički amfiteatar se ovdje nisu poništavali. Naprotiv, baš zbog tog sudara djelovali su još jače.
Ako je nešto ostavilo prazninu, onda je to bio sam kraj. Koncert je trajao otprilike sat i pol i završio bez bisa. S obzirom na energiju koja je vladala Arenom, i činjenicu da je publika veliki dio večeri provela pjevajući zajedno s njom, kraj je djelovao pomalo nagao, kao da je nešto ostalo nedovršeno.
No Lorde je taj osjećaj ublažila jasnim obećanjem: “Dok god me budete željeli ovdje, nastavit ću se vraćati. Obećavam vam. Nećemo čekati 25 godina do sljedećeg puta, još previše toga moramo zajedno otkriti.”
I možda je baš ta rečenica najbolje sažela cijelu večer. Lorde u Puli nije djelovala kao izvođačica koja je svratila samo da odradi još jednu postaju velike svjetske turneje. Između nje i publike postojao je osjećaj nastavka, kao da se nešto što je počelo prije četiri godine u Hrvatskoj sada nastavlja, samo s dodatnom dimenzijom.
Od “Royals” do “Ribs”, od prvih tinejdžerskih stihova do današnjih, puno zrelijih pjesama, prošao je cijeli jedan životni ciklus. A kad je publika u pulskoj Areni pjevala s njom, bilo je posve jasno da te pjesme odavno nisu samo njezine. Pripadaju i ljudima koji su uz njih odrasli. Zato ovaj koncert nije bio samo još jedan veliki pop spektakl u nizu. Bio je to susret umjetnice i publike koji su, svaki na svoj način, više od desetljeća prolazili dijelove istog puta, i na jednu večer se opet našli na istom mjestu.
