Nedvojbena je činjenica da se Kaleo i Bečani javno vole. Dokaz tome je već treće pojavljivanje benda iz bipolarne zemlje vatre i leda u Gasometeru, ispunjenog, naravno, do zadnjeg mjesta.
Ništa čudnog nema u činjenici da je i njihova glazba bipolarna, konstantno je to pretakanje atmosfere iz molskih ritmova u durske; njihov bukvar uspješna je mješavina delta bluesa, americane, rocka, islandskog folka, čvrsta i postojana mješavina s kojom zahvaljujući dobrom glazbenom kompasu ne srljaju u za njih neistražena područja. To u teoriji može biti i otežavajuća okolnost, no u njihovom slučaju dobitna je kombinacija koja svoju verifikaciju potvrđuje kroz odlične albume i još bolje koncertne nastupe, unatoč mišljenjima da je to jedna hipsterski obojana ziheraška kombinacija bez autentične inspiracije.
Oponašanje?
Bolje bi ga bilo nazvati remodulacijom njihovih gore navedenih glazbenih uzora.
Momci su odavno stekli zrelost i iskustvo u živim nastupima, stoga je njihova poslovična odlika održavanja instrumentalne čvrstoće kao idealne podloge za JJ Julius Sonov snažan, uvjerljiv i jedinstveni vokal (hibrid Jeffa Buckleya i Eddieja Veddera) bila prisutna od početka do kraja opet relativno kratkog koncerta, što im se može i zamjeriti obzirom da im je fundus pjesama sasvim pristojan.
Poslovična germanska preciznost uvjetovala je početak koncerta u zakazanom terminu, svjetla se gase, publika oduševljeno dočekuje potentne Islanđane koji koncert započinju s „USA Today“ , novim singlom ( s predstojećeg albuma) čija se lirika oslanja na aktualna politička pitanja (i ona druga vezana uz lakoću nabave oružja).
Nastavak je pripao njihovim „klasicima“, neizostavnim numerama svakog koncerta – „Break My Baby“ i blueserska „Broken Bones“ s vječnom Faustovskom temom i stihovima: „Devil’s Gonna Set Me Free“, te sa pristojnim solom na usnoj harmonici. Laganiji uvod u koncert nastavljen je sa „I Can’t Go Without You“ i akustičnom, „All The Pretty Girls“ u kojoj je JJ-ov vokal bio razapet između falseta i snažne i sugestivne interpretacije. Bio je to uvod u hommage američkom načinu života (uostalom bend živi i stvara u SAD) s country premazom u „Automobile“, dok nas je razuzdana izvedba „Hey Gringo“ (doduše bez ženskih vokala s originalne izvedbe), puna rasnog bluesa/rocka/funka s lakoćom navela na mrdanje bokovima. Na navedenu se naslonila i zarazna „Hot Blood“ s nervoznim, ali odličnim gitarskim solom.
Usljedio je set možda njihovih crnih bisera započet s već legendarnom „Vor í Vaglaskógi“, otpjevanoj na svima nerazumljivom islandskom jeziku, ali sa svima dobro poznatoj elegičnom atmosferom i prekrasnom melodijom. Nedvojbeno jedan od vrhunaca ove odlične večeri. A drugi po redu klimaks (makar po mom skromnom mišljenju) usljedio je u narednoj, rekao bih monumentalnoj, mračnoj izvedbi „Skinny“ čiji akustični početak u trenu sagorijeva u nezaustavljivu bujicu lijepih, žestokih, gotovo apokaliptičnih zvukova i životnih versa o životnim usponima i padovima. Ova pjesma je prava oštrica kojom se s lakoćom odstranjuju svi eventualni negativni natpisi i stavovi o ovom bendu.
Svaki bend ima pjesmu s kojom je trajno pozitivno obilježen čak i kod onih koji nemaju pojma tko su Kaleo, ali svatko tko čuje „Way Down We Go“ taj iskreni vapaj, jednostavan u svojoj strukturi, ali uzbudljiv u svojoj dramskoj izvedbi koja trenutno budi tihu jezu duž kičmenog stupa, kao i interes za nastavak slušanja njihovog opusa.
Službeni završatak koncerta poprimio je urnebesne reakcije prepunog gledališta s prvim taktovima moćne „No Good“ koja posjeduje snagu jednog Steviea Ray Vaughna, a u kojoj se JJ nije ustručavao puštati visokofrekventne zvukove, sasvim adekvatne za optimiziranje cijelog dojma.
Nakon par minuta frenetičnog dozivanja razdragane publike bend je odlučio koncert završiti onako kako koncert treba u pravilu završiti, s punom snagom i pozitivnom energijom. Publiku nije trebalo puno nagovarati na dizanje ruku u zrak i zborno pjevanje u pravoj veselici nazvanoj „Backdoor“.
Oduševljenje se nije ni stišalo, usljedio je definitivni sonični vorteks „Rock ‘n’ Roller“, razuzdanoj rock veselici na koju ne možeš ni sekunde ostati ravnodušan, kao uostalom i cijeli bend koji je zaista uživao u ovoj izvedbi.
Obzirom da sam Kaleo slušao četiri puta, razumna je odluka da ih arhiviram, no pošto vrag nikada ne spava, gotovo sam siguran da ću ih slušati i po peti put.
Jer oni to zavrijeđuju iz jednostavnog razloga što nisu ogledalo niti jednog benda.
Galerija fotografija
