S akademskim zakašnjenjem gase se svjetla u koncernoj dvorani Ivo Tijardović u Splitu.
U polutami na pozornicu izlazi čovjek obrijane glave, odjeven u crno. Ne prozborivši ni riječi upućuje se ka stoliću na kojem se nalazi kuhalo i ponuda čajeva u kesicama. Onako zamišljeno gleda kako se kuhalo zagrijava i tek na upadicu iz publike „A može li meni jedna“ kao da se trgnuo, te je tek onda Damir Urban započeo splitski dio turneje pod nazivom „Ništa se neće vratiti“.
Tako smo nakon Urbana & 4, Urbana & 4 uz gudački kvartet, dočekali do dna ogoljenog Damira Urbana. Dobro, bila je uz njega i akustična gitara, te se kasnije u tijeku ovog koncerta uključio i gudački kvartet, a kao iznenađenje jedan mu je od gledatelja uz akustičnu gitaru pravio društvo. No, o tome malo kasnije.
Ova turneja zamišljena ja kao kombinacija (pokazalo se vrlo uspješna) Urbanovog jasnog sjećanja na lijepe, tragične, blesavo neodgovorne prizore iz svog života, začinjene njegovom uvijek pomalo mističnom, ljubavnom lirikom umotanom u njegov u njegov profilirani glazbeni i umjetnički narativ.
Tako se ovaj „čudan“ glazbenik spustio niz svoj životni rollercoaster iz kojeg se uspješno vraćao iz mračnih dubina Caveovog usuda u blistave vrhunce.
Započeo je s tužnom pričom o svom ocu za koga je kazao da je bio čudan tip koji nikada nije prisustvao nijednom njegovom koncertu, nikada nije poslušao niti jednu njegovu pjesmu, ali ga je razumio.
Na samoj samrti otac mu je nalikovao na pticu: „Zato su ptice čest motiv u mojim pjesmama“ kaže autor.
Sjeo je zatim na stolac, uhvatio se gitare te najavio da će odsvirati neke nove pjesme koje mu se još motaju po glavi, dok je ležao kao u nekom polusnu, tražeći pri tome adekvatan tempo.
Čuli smo tako „Privatne livade“, te „Tugu nisam izmislio ja“ za koju mu je supruga spočitala da smrdi na narodnjak.
Inzistiravši na interakciji prepunog gledališta nije dugo trebalo da mu netko dovikne kako pjesma ne smrdi na narodnjačku, ali da bi joj dobro došla pomoć basa i bubnja. „Odlično, pa da podsjeća na PJ Harvey“, bio je njegov odgovor uz smiješak.
Uslijedila je odlična „Potpuno je nevažno“ kao odgovor na neke od teških životnih trenutaka. „Samo je potekla iz mene i spasila mi je dan“.
Za sjećanje na neke od značajnih događaja, ustvari početaka njegove glazbene karijere pozvao je na scenu starog prijatelja i suradnika „Ma bez njega ne bi bilo ni mene“ – Dejana Tibljaša. Bio je u bendu Zeleni kadar koji su svojevremeno bili predgrupa več tada poznatim Paribrejkersima.
„Bili smo zajedno u bendu iz kojeg je ostala pjesma „Malo poznata ptica unutrašnjeg oka“, nakon čega sam postao član Laufera“.
Urban nije mogao zaobići Split i njegove glazbenike za koje ima samo riječi pohvale. „Došao sam u Split raditi zajedno sa Draganom Lukićem-Lukyjem na albumu „Žena, dijete“. Gitaru je na „Odlučio sam da te volim“ fenomenalno iz prve odsvirao Nikola Radman. „Priznajem da sam od njih, ali i od TBF-a „pokrao“ puno toga. Siguran sam da je u to doba Split imao najbolju scenu“, Urban je iskreno prizao.
Ne spomenuvši nogomet u Splitu je prava blasfemija, „Ne interesira me mnogo nogomet ali znam da je Hajduk treći, a Rijeka prva (na što je dobio iskrene aklamacije). Moram vam ispričati nešto vezano uz nogomet, naime stanujem točno poviše kluba navijača Armade, one druge, jer je prva Armada nastala još u vrijeme Jugoslavije. Nema s njima nikavih problema, život mi nije ugrožen, moje vrijeme jest. Svako put kad me netko od njih vidi zove me na piće, zato ja ne izlazim iz stana“, šeretski se Urban nasmijao.
„Znam da je Split prepun odličnih glazbenika, ima li netko iz publike tko zna svirati gitaru“ upitao je Urban, na što mu se iz publike na pozornicu priključila muška osoba (nije se predatavila) s kojom su uspješno izveli „Blijeda u proljeće“, te bezvremensku „Budi moja voda“.
Urban je u nastavku priču vratio na najluđe godine obilježene notornim glupostima gotovo svakog mladog čovjeka. „Zaista smo radili gluposti, znali smo pokupovati kekse Petit Beurre te smo s njima znali obljepiti cijeli stan u kojem se održavao tulum. Jednom prilikom je njih pet-šest stalo skakati po terasi u namjeri da je sruše, a bio je prvi ili drugi kat. Bilo je to vrijeme kada sam svirao u bendu „Idejni nemir“.
Glazbeni dio nastavljen je u odličnim izvedbama „Biram ptice“, „Sutra ćemo pričati“, „Kažu svi da izmišljam“. Za napomenuti je da je svoj veliki doprinos dao gudački kvartet svojim aranžmanima na tragu Phila Spectora kojim je obogatio i dodatno „otežao“ jedinstvenu Urbanovu liriku.
Urbanov se atanor priča i pjesama odužio na skoro tri sata. „Jesam li vas izmorio? Kada vidim da ljudi sjede prekriženih nogu pomislim da li možda imaju problema s prostatom“ našalio se Urban koji je tako na visokom nivou držao tenziju ovog nesvakidašnjeg događaja, visoko emocionalnog spoja riječi i glazbe.
Za „grande finale“ ostavljene je „Iskra“ , nakon koje je na ponovljeno entuzijastičko pozivanje Urban izveo svoja dva bisera, „Sama“ i „Astronaut“.
Na kraju zaista pohvale ekipi iz Hrvatskog doma koji su nam osim ovoh divnog druženja priuštili mnogo dobrih koncerata. Nadam se da će u narednoj sezoni gostovati i neka rijetka zvijerka.
