Ima onih večeri kada koncert nije samo društveni izlazak niti puko odrađivanje programa, nego trenutak u kojemu se prostor, instrument i izvođač spoje u nešto puno dublje i intimnije. Upravo se to dogodilo u čitaonici Hrvatskoga državnog arhiva. Pod svjetlom dvaju kristalnih lustera i u okruženju secesijskoga ambijenta, dočekali smo nastup Erica Lua, pijanista koji iza sebe ima pobjede na velikim natjecanjima poput Leedsa i Chopina u Varšavi, ali na podiju djeluje potpuno oslobođeno od natjecateljskog dokazivanja.
U organizaciji udruge Christoforium, Lu nas je poveo na glazbeno putovanje na posebnom instrumentu: restauriranome povijesnom glasoviru Pleyel koji je nekada pripadao ocu hrvatske klavirske pedagogije Svetislavu Stančiću. Taj klavir od ružina drveta ima toplinu i dušu kakve se na današnjim modernim instrumentima rijetko susreću, a Lu je to iskoristio na najbolji mogući način.
Njegovo sviranje ne traži jeftini aplauz niti površnu virtuoznost. Od uvodnih Brahmsovih varijacija i sjetnih Rahmanjinovljevih preludija, sve do Chopinova Nokturna, spajao je potpunu tehničku lakoću s dubokim unutarnjim mirom. U Schumannovim Dječjim prizorima natjerao je prepunu dvoranu da doslovno zadrži dah i upija najtiše, pa i najnježnije tonove Sanjarenja koji su lebdjeli prostorom. A onda, za sam kraj, u Prokofjevljevoj Sedmoj sonati, pokazao je nevjerojatnu snagu i kontrolu zbog koje je dvorana na kraju ostala bez daha i nagradila ga dugotrajnim pljeskom.
Sve što je te večeri odsvirao zvučalo je prirodno, tečno i bez trunke pretencioznosti. Bio je to onaj rijetki susret vrhunske umjetnosti i čiste emocije, večer u kojoj je zagrebačka publika iz Arhiva otišla punog srca i s osjećajem da je svjedočila nečemu doista posebnom.