Znam da nije uobičajeno započeti osvrt s koncerta spominjući na prvome mjestu organizatora, no ekipa iz Tvrđave kulture Šibenik opetovano je dokazala da imaju nos za prepoznati i izabrati glazbeni sadržaj koji će naići na nesputano i iskreno odobravanje publike koja, očito, zna prepoznati kvalitetu. Vrsnim izborom svjetskih i domaćih protagonista, osobe odgovorne za odabir glazbenika ujedno su postigle još jednu važnu stvar – odabirom su na taj način educirali publiku koja masovno puni najljepšu ljetnu pozornicu u Hrvatskoj, znajući da se ni s jednog koncerta neće vratiti „kratkih rukava”. Stoga moje iskrene čestitke, s nadom da će se taj trend nastaviti i u idućim godinama. Po mom osobnom mišljenju, za grad Šibenik napravljen je ogroman iskorak u revitalizaciji nekad uspavanog grada.
A sada par riječi i o protagonistima (prepisano s raznih portala): Kyoto Jazz Massive su pioniri japanskog jazz crossovera, poznati po besprijekornom spajanju jazza, funka i elektroničkih stilova te po scenskom izričaju i remix-produkcijama. Njihov rad obuhvaća bogatu diskografiju, živu izvedbu i međunarodnu reputaciju – a sve to ostvarili su kao braća iz Kyota (Shuya i Yoshihiro Okino) s globalnim odjekom.
Njihov zvuk bogata je mješavina jazza, funka, housea i broken beat ritmova, a koriste i elektroničke elemente te klasične jazz/rock instrumente.
Još uvijek mi u ušima rezoniraju zvukovi sa sinoćnjeg koncerta kao rezultat sonične bombe koja je od prvog „paljenja“ instrumenata natjerala sve prisutne na plesne reakcije koje nisu prestajale gotovo puna dva sata.
Bila je to prezentacija s glavom i repom kroz koju se nedvojbeno mogao prepoznati „kalibar“ svakog od glazbenika: Indy Eka (glavna vokalistica), Agyei Osei (vokal), Jean-Baptiste Palies (bubnjevi), Carel Cleril (bas), Eli Frot (klavijature), Kevin Lebelle (gitara), Olivier Miconi (truba, sinti) i James Müller (udaraljke). Sve je budnim okom popratio sensei Shuya Okino, čiji je engleski, usput budi rečeno, bio apsolutno nerazumljiv čak i profesorici engleskog jezika.
Impresivna je bila ukupna svirka koja je dobrim dijelom koketirala s funkom i free jazzom (ipak u manjini), dok je svaki od glazbenika urbi et orbi predstavio svoj glazbeni arsenal koji se bez rezerve mogao opisati kao bravurozan, na trenutke čak i više od toga, naravno popraćen nezaustavljivom energijom koju su glazbenici s lakoćom prenosili na očaranu publiku, a koja im je to vraćala istom mjerom. Jedinstvena interakcija, bez ikakve dileme. U sjećanju autora ovog osvrta trajno ostaju uspomene na duele dvaju bubnjara koji su odmah asocirali na Santanin koncert u Woodstocku; zatim neobičan dvoboj trube i gitare, nezaboravan solo na bas gitari (jedan od najimpresivnijih slapova koje sam čuo u živo), te naravno vokalne dionice koje je pod kontrolom držala Indy Eka, a koje su odavale tragove soula, naročito u izvedbama „Power“ i „Stand Up“.
A jednoglasna odluka četveročlanog splitskog žirija glasi: „and twelve points goes to drummer and bass player“. Očito s razlogom, jer je njihova sinergija bila kamen temeljac za nadogradnju ostalih instrumenata u gradnji besprijekorne profinjenosti i uvijek kontrolirane agresije.
Publika?
E, publika je priča za sebe (u početku je izgledalo da će to biti razočaravajući posjet, no poslije se gledalište ipak pristojno popunilo): od prve note počelo je spontano spuštanje u prve redove uz nezaobilazan ples, odavanje iskrenih aklamacija nakon svake solaže te zborno pjevanje refrena. Posebno je simpatično bilo iskazivanje rođendanskih želja Jamesu Mülleru, a glazbenici su zaista bili impresionirani i oduševljeni odzivom publike, pa mi se zaista čini istinitom njihova izjava: „Uz ovakvu publiku svaki glazbenik se osjeća kao najbolji na svijetu“. Ukratko, jedni su druge „pumpali“ pozitivnom energijom.
Na inzistiranje publike odlučeno je da će odsvirati još samo jednu pjesmu, a ona je kao hommage publici potrajala više od deset minuta. Bila je to iskrena posveta publici kroz brutalno dobru kolektivnu svirku cijelog benda.
Što kazati na samom kraju?
Iako okarakterizirani kao izvođači raznih crossovera, sama vokalno instrumentalna prezentacija dokazala je njihovu inovativnost koja ne podrazumijeva kršenje zadanih formi. Dokazali su da nemaju problema s umjetničkom inkontinencijom te da su u svakom trenutku strukturu svojih pjesama i plan izvedbe držali pod kontrolom bez znakova anarhističkog ponašanja koje ponekad zna obuzeti izvođače u trenucima slave. Bilo je ovo poput sinkroniziranog plivanja, ali ne u mirnim vodama, već u onima nabijenim strašću, emocijama i aktivnom energijom.
Galerija fotografija; Kyoto Jazz Massive ft. Echoes Of A New Dawn Orchestra u Šibeniku, foto: Irena Škarica
