Kiša ili ne? Radarska slika. Pada, pada, neka se ispada do navečer. Odoše oblaci, neki novi se pojavljuju na radarskoj slici. I tako prolazi jutro nedjeljom, pa popodne… Samo da se prvi nastup u Zagrebu, u Hrvatskoj Lacune Coil ne otkaže… Samo da vidimo i Gojiru… I tako, nebo se smilovalo, kiša je prestala, išlo se na koncert pod vedrim nebom na zagrebačku Šalatu.
Pravo je čudo što Lacuna Coil iz susjedne nam Italije nikada nije nastupala kod nas u svojih više od trideset godina postojanja. Dočekasmo mi da bend predvođen lijepom Cristinom Scabbiom i Andreom Ferrom u 20:00, 27.7.2025. stane na zagrebačku pozornicu pred par tisuća ljudi.
Cristina u crveno/crnoj kombinaciji, Andrea u crnom, a ostatak benda pofarban do neprepoznatljivosti, startao je s “Layers of Time”. Publika je već kod prve pjesme dobro prihvatila bend, ali nije pala u trans. Redale su se “Reckless”, “Hosting the Shadow”, “Kill the Light”. Komunikacija s fanovima dobra, no, dragi moji milanezi, navijači Milana, Cristino draga u kaputiću koji je neodoljivo podsjećao na dres AC Milana, biti u Hrvatskoj a ne spomenuti da taj dres sada nosi Luka Modrić je propust koji bi bar dio publike doveo do aplauza koji bi rastjerao kišne oblake iznad zagrebačkog neba i osigurao nam vedru noć. Propust kojim bi Lacuna Coil osvojila hrvatska srca i dobila još i više obožavatelja. Bilo je u publici i stranaca što ne čudi obzirom da je kombinacija Lacune i Gojire izvrstan razlog za prijeći koji kilometar. Lacuni Coil su svakako najpoznatiji klasici “Heaven’s Lie” te “Trip to Darkness” koje su izveli, a oni koji nisu upoznati s njihovim opusom su mogli pjevušiti uz obradu pjesme Depeche Modea – “Enjoj the Silence”. Za sam kraj su ostavili “Oxygen”. Odličan nastup koji su mogli dodatno začiniti kako bi dobili ljubav hrvatske publike, ali nisu. Merch im je bio siromašan, za ženske majice s V-izrezom nitko nikada nije čuo, pa ni Gojira. Ali za nabiti cijenu za običnu majicu na 45 eura… a da, kako da ne?!
Nastupila je duža pauza između nastupa dva benda, opet sam gledala nebo, pa radarsku sliku, a publikom su plovili napuhanci kitova, orki i nekih plavih. Jest da sam davno pročitala “Moby Dicka”, ali se ne sjećam vrsta kitova koje je autor knjige do u detalje opisivao, osim eto orki, kitova ubojica koje je proslavio obiteljski film.
I dok već spomenuta Lacuna Coil nije znala izgovoriti ime i prezime hrvatskog sportskog velikana, Gojira je itekako iskoristila prošlogodišnje otvaranje olimpijade te je svojom fenomenalnom svirkom uspjela privući pozornost ljudi koji za njih nikad nisu čuli te steći na taj način nove obožavatelje kao i skočiti na koje mjesto više među fanovima heavy metala.
Gojira je otvorila s “Only Pain”. I to kakvo otvaranje! Erupcija oduševljenja na samom početku i držanje publike na “najjače” od samog starta. Čak su i mene uspjeli odmaknuti od buljenja u radarsku sliku i navući me da odem što bliže pozornici kako bih osjetila i uživala u energiji koju je Gojira sipala s bine. Braća Duplantier s ruba Francuske su još jednom doslovno rasturili. Moćno, vatreno, energično, pametno… Što reći za nastup koji je par tisuća ljudi držao bez daha od početka do kraja? Koja je pjesma bila “top”? “Backbone”? “The Cell”? “Mea culpa”? Posveta nedavno preminulome ocu heavy metala Ozzyju kroz “Under the Sun”/”Every Day Comes and Goes”?
Sigurna sam da je svatko imao svoje favorite i pjesme koje je želio čuti baš na najjače. A Gojira je sasvim sigurno sve dala. Od samih članova benda pa do ekipe koja je osmislila scenu, efekte. Pa čak i onih čija su ideja bili napuhani kitovi kojima se publika igrala (a jednog je sirotog čak i jedna djevojka zajahala. Očito svaki kit svog Ahaba imati mora pa makar bio i plastični). A da… negdje pri kraju pala je i kiša. Baš me iznenadila. Gojira mi skrenula misli s opsesije dana – buljenja u radarsku sliku!
Galerija fotografija; Lacuna Coil / Gojira, foto: Srečko Zajec / @skunkcraft
