Laufer – “The Best Off…”

Prema devedesetima ću uvijek gajiti posebne simpatije, one što čak nadilaze tvrdoglavi subjektivizam. I pritom, da se razumijem, ne mislim na domoljubne osjećaje ili učeničke “podvige”, već na one devedesete koje nazivom objedinjuju grunge, Tarantina, trip hop, novu americanu, postmodernizam, ironiju i da ne nabrajam dalje pa odem u sentimentalnu zanesenost. Dakle, one devedesete koje su na formiranje moga ne samo glazbenog ili filmskog ukusa, već i na fine radove na samoj osobnosti utjecale podmuklije (čitaj, podrobnije) od nekih naoko mnogo značajnijih događaja i životnih epizoda. Pijun baš tih i takvih devedesetih u tadašnjoj Lijepoj našoj, jedan od najtipičnijih i još uvijek najspominjanijih primjeraka svoje vrste je riječki Laufer. Baš zato zauvijek mi posebno drag. Bend koji se sa samo dva albuma u portfelju, a sve ljepšim riječima praćen od strane kritike i sve glasnijim aklamacijama pozdravljan od publike, na svoju desetogodišnjicu, pri punom kreatovnom zamahu razišao i otišao u povijest.

Reizdanje njihova albumskog prvijenca “The Best Off…”, izvorno objavljenog početkom 1994. u Sloveniji, svojevrsno je ispravljanje povijesnih nepravdi koliko i sjajan povod za osvrt na sudbinu benda koji nikad nije postao velikim, a kojem je, istovremeno, kultni status pridodan više zbog okolnosti i okružja u kojem je stasavao nego zbog vlastitih kvaliteta. Vjerujem da ćemo se svi složiti da je zaista nepravedno što se već dugo vremena pronalaženje njihovih albuma čini poput lutrije (“Pustinje” nisam nikad vidio u CD izdanju!), da ne spominjem ondašnju tamburizaciju hrvatske glazbene produkcije kojoj nisu odoljeli ni neki rock stjegonoše tipa Prljavo kazalište, a koja je Damira Urbana i društvo dovela do dežele u potrazi za izdavačem. U tom smislu, nadam se da je ovo reizdanje samo prva epizoda, te da nas u sličnom obliku čekaju i “Pustinje” negdje na kratkoročnom diskografskom planu.

Kako bilo, na raspolaganju nam je, široko dostupan, Lauferov prvijenac uvrnuta naziva, koji možda najbogatijim rječnikom govori priču o tom glasovitom bendu. Primjerice, ako je itko u Hrvatskoj kvalitetno i dovoljno glasno popratio fenomen grungea, onda je to svakako Laufer. Upravo je “Svijet za nas” ogledni primjerak za tu tvrdnju, nešto poput (makar djelovao svetogrdno) tuzemne (nenamjerne) inačice Nirvanine legendardne “Smells Like Teen Spirit” i razloga za brzopotezno guranje Urbanovoga benda do statusa perjanica novoga hrvatskog rocka. U ovom konkretnom slučaju, sasvim opravdano, jer ta pjesma i danas sjajno zvuči i podsjeća da nije baš sve bilo tako turobno u toj prvoj polovici hrvatskih devedesetih. Lauferov miks grunge estetike, hard rock manirizama, natruha psihodelije, ali i prozračnosti funka djelovao je svježe i, možda još bitnije, aktualno. Djelovao je značajno, potentno i obećavajuće. Kad se na radio-postajama počela vrtjeti balada “Moja voda”, Laufer je uistinu mogao računati na podršku šire publike. Baš zbog te srednjostrujaške vibre koju ima, ta se pjesma i doima poput uljeza na albumu. Na primjer, njezin parnjak na CD-u, fenomenalna laganica “Dio tebe” možda jest sličnoga ugođaja i decibelaže, ali je osjetno manje umivena, kao da je apsolutno nenamjerno tako lijepa i umiljata, nešto poput laganijih pjesama na ranim albumima Pearl Jam.

Inficiranja funkom, koja sam već spomenuo, dosta se osjećaju u prvom dijelu albuma, osobito u singlu “Lopov Jack”, meni osobno jednoj od lošijih pjesama ovdje, te još lošijoj “Funkomatic”. Taj se segment Lauferovog zvuka, osobito danas, s vremenske distance, čini smetnjom, viškom u audio-zapisu, s čime se, vidim, slaže i recenzent na ovitku reizdanja, uvijek srčani Aleksandar Dragaš.  No, srećom, već na prvijencu se bend počeo odmicati od tih ideja, pa se zgusnutije “Jedini što zna” i “Između neba i mora” čine poput prave uvertire u drugi, mračniji i zaokruženiji, muskulativniji i ozbiljniji album “Pustinje”.

“The Best Off…” nikako nije remek-djelo hrvatskoga rocka koje bi stajalo ravnopravno rame uz rame s, recimo, “Razdorom” ili “Sunčanom stranom ulice”, no taj dašak svježine koji je unio te 1994. na domaću (rock) scenu, te potencijal kojim je doslovce vrištao ne ostavljaju ravnodušnim ni danas, kad te odlike nisu više ni bitne. Moćni Urbanov vokal ne može ne zaokupiti pažnju, Vavini prljavi, žestoki rifovi naprosto se lijepe za uho, a razigrana Silićeva i Tibljaševa ritam-sekcija neće davati mnogo mjesta zijevanju. Te odlike su vrlo brzo dovele bend natrag u studio, gdje su momci mogli pročistiti svoj zvuk i dodatno se profilirati.

Dodatni diskovi u boxu nisu bogzna koliko bogati, no zadovoljit će fanove. Snimka akustičnog nastupa na radiju Rijeka pred kraj 1993. danas se doima poput poveznice zvuka Laufera i Urbanove solo karijere. Zvučna slika oslobođena gitarske buke, a oplemenjena klavijaturama čini nekako taj Urbanov rez manje oštrim, a pjesmama daje novu dimenziju u kojoj posebno “Moja voda” zvuči sjajno. Video-materijal na DVD-u, na žalost, donosi uglavnom žive snimke niske kvalitete zvuka i slike. No, i to je dovoljno da pokaže koliko je Laufer bio uvjerljiv na bini; na stranu sad je li se to moglo popuniti na bolji način. Kao što sam već napomenuo, “The Best Off…” nije remek-djelo, pa mu je u tom smislu tretman za novi milenij sasvim primjeren, a ako nas naši diskografi zaista počaste reizdanjem i preostalih Lauferovih izdanja – albuma “Pustinje” i EP-ja “EP” – priča o Lauferu ionako ovim nije završena.

Toni Matošin