Dugo je vremena drevni, mudri stvaratelj razmišljao kako oplemeniti buduće živote tek stvorene inteligencije. Znao je da to mora biti nešto jednostavno, ali opet, svaki put drugačije.Sve ga je više zaokupljao ZVUK, taj drevni pratitelj i suvremenik stvaranja kozmosa, kao jedinstveni i možda najprikladniji medij za realizaciju te ideje. Napravio je skalu od sedam tonova, koji se praktično mogu slagati u beskonačno mnogo kombinacija, tako da nikad nisu isti. Nazvao ju je GLAZBA, te joj je odlučio dati osjećaj uzvišenosti i relativne lakoće stvaranja, no istovremeno joj je dao i metafizičku konotaciju.
Odlučio je, naime, da glazba mora imati tri stupnja:
– kozmička glazba, koja odgovara skladu zvijezda i prati njihova kretanja te prati izmjenu godišnjih doba i mješavinu elemenata od kojih je sve sastavljeno;
– ljudska glazba, koja vodi čovjeka i koju on osjeća duboko u sebi. Ona bi trebala predstavljati sklad duše i tijela, sklad duševnih svojstava i elemenata od kojih se tijelo sastoji.
– instrumentalna glazba, koja ilustriranjem tehnike sviranja povezuje glazbu sa čarobnom slikom svijeta.
Ostao je samo problem „tehničke“ naravi. Kako taj način postizanja savršenstva proširiti svijetom, na način da je pristupačan svakome, ali da ga samo neki mogu prepoznati.
Stvorio je nevidljivi fluid koji je nošen vjetrom brzo ispunio svoj zadatak.
I tako je taj fluid jednoga dana stigao i do „brdovitog Balkana“.
Toga su jutra mladići Vlatko Stefanovski, Koki Dimuševski, Bodan Arsovski i Garo Tavitijan osjetili nešto posebno u zraku, duboko su udahnuli i smjesta bili ispunjeni novim osjećajem za kojeg nisu odmah znali što predstavlja, ali su znali da od tog trenutka njihovi životi imaju drugi smisao…
I tako je nastala legenda o formiranju jedne od ponajboljih, ako ne i najreprezentativnijih rock-jazz formacija na prostorima bivše države, poznate po nazivu LEB i SOL!
Najelementarniji oblik pokazivanja gostoprimstva na ovim prostorima indikativno je uzet kao ime grupe. Jer ta je gesta na najbolji način pokazala svu skromnost, ali i odlučnu čvrstinu, veliko srce te nenadmašno glazbeno umijeće koje je grupa ostavila na glazbenoj sceni, a na koju je dovela poznati makedonski ritam u sedam-osminskoj mjeri.
Istu je svojevremeno uspješno promovirao Dado Topić s grupom Time, pjevajući: Tamo gdje vječno sunce sja, tamo je Makedonija..., dokazujući vječnu svježinu toga ritma i sva pozitivna raspoloženja koja nastaju uslijed njegova slušanja.
Ono što naša „četiri mušketira“ čini posebnima je prije svega stvaralačka strast, maštoviti temperament, rijetko viđena uigranost i kohezija, očekivana disciplina i nevjerojazna sposobnost izražavanja osobnih mogućnosti na instrumentalnom planu. Grupa pojedinaca, različita po osobnostima, ali jedinstvena u zajedničkom radu.
Grupa je imala još jednu posebnost, a to je činjenica da su u nastupima u živo bili mnogo uvjerljiviji u odnosu na studijska „peglanja“ konačnog zvuka. Na sceni su ostavljali doslovce “krv, znoj i suze“ (uvijek i samo suze radosnice), a zauzvrat su svugdje dobivali nepodijeljene simpatije, ovacije i otvoreni poziv za povratak na „mjesto zločina“.
A najreprezentativniji čimbenik njihova raskošnog opusa nalazio se u (uglavnom) instrumentalnim obradama tradicionalnih pjesama makedonskog naroda te su tako etno glazbu u srazu sa jazz/rock formama podigli na n-tu potenciju, nikad prije tako iskazanu i doživljenu.
Jer kad bi Vlatko (na skoro svakom koncertu) započeo poznatu brojalicu, svojevrsni „bojni poklič“:
JEDAN-DVA-TRI
JEDAN-DVA
JEDAN-DVA
JEDAN-DVA-TRI
JEEEEEEEEEE,
publika bi znala da joj predstoji navala adrenalina, a srce počinje pumpati krv stvarajući poznati pritisak u grudima, onaj koji predstoji nečemu što lako možemo prepoznati kao SAVRŠENSTVO.
A to savršenstvo imalo je i svoje ime: bile su to u pravilu kompozicije Aber Dojde Donke i Jovano, Jovanke, odsvirane maestralno i neponovljivo, u kojima je Bodanov bas zvučao kao prijeteća grmljavina nordijskog boga Thora, Garini bubnjevi su proizvodili zvuk najjače lokomotive u punoj brzini, a Vlatkova gitara je pjevala, plakala, stenjala, vriskala, a sve to u supersoničnoj brzini, s velikom dozom osjećaja da ne skrene u pretjerivanje.
Vlatko je jedan sasvim zanimljiv lik, gitarist koji podjednako dobro, bolje rečeno bravurozno može svirati blues, jazz , rock, klasičnu (akustičnu) gitaru, a ako treba i metal. On je taj koji s pozornice svojom jednostavnim i svima pristupačnim životnim stilom širi epidemiju pozitivnog raspoloženja za koje ne postoji, a niti je potrebno cjepivo.
Navodno savršenstvo ne postoji. Shvatiti ga pravi je trijumf ljudske inteligencije, a htjeti ga postići, najopasnija je od svih ludosti.
Moje subjektivno mišljenje mi kaže kako su njihove obrade starih tradicionalnih pjesama najbliže kozmičkoj glazbi, navedenoj u početku ove priče, pa gore navedenima treba pridružiti: Raspukla Šar planina, Zajde sonce zajde, A bre Makedonče, Uči me majko, karaj me i Si zaljubljiv.
Ljudska glazba pripada većem ostatku njihova opusa, u kojem su jazz forme (koje znaju biti ponekad nerazumljive i nedostupne) stopili sa rock formama u pristupačnim i popularnim kompozicijama kao što su: Devetka, Kao kakao, Čuvam noć od budnih, Talasna dužina, Marija, Nisam tvoj, Akupunktura, Mamurni ljudi…, dok su im instrumentalna maštovitost i virtuoznost (prisutne na svakoj kompoziciji) na najbolji način pokazale svu posebnost koju naša zelena planeta pruža i koju tek treba otkrivati.
Kaže se kako je stvaranje jedne prave kompozicije ravno pronalaženju dijamanta, no s obzirom na učinak naših junaka, čini se da je rudnik dijamanata bio njihovo prirodno stanište. Svojevremeno se govorilo kako je Alvin Lee, gitarist grupe Ten Years After, najbrži gitarist na planeti. Siguran sam da je to istina, no Vlatkovim pojavljivanjaem na glazbenoj sceni to je postalo prošlo svršeno vrijeme.
Za njega se veže i jedna „urbana legenda“. Naime, prilikom dodjeljivanja nagrade za najboljeg gitaristu određene godine ta je čast pripala Marku Knopfleru, koji je diskretno nagovijestio da baš i nije oduševljen objektivnošću djelitelja nagrade, jer tamo negdje u Jugoslaviji postoji jedan momak koji je sasvim sigurno bar dvostruko bolji od njega. Veći kompliment Vlatko zasigurno nije mogao dobiti.
Imao sam čast pratiti ih od samih početaka, a još mi je u sjećanju jedan od njihovih prvih nastupa uopće. Godine se i ne sjećam, no atmosfere koju su u startu ostvarili, pune adrenalina i dobrih vibracija, sjećam se još vrlo dobro. Stara dvorana KK „Jugoplastike“ tako je postala jedan od kamena temeljaca u munjevitom i sasvim zasluženom usponu nevjerojatnih Makedonaca.
Sve ukazuje na to da je Split za njih imao posebno mjesto u srcima, jer nije bilo turneje u kojoj ga nisu posjetili, a sam Vlatko je veliki dio samostalne karijere vezao uz Split. Sjetimo se samo suradnje s Gibom, a produkt te suradnje je nastajanje jednog od, po mom mišljenju, najljepših i najromantičnijih sola u njegovoj cjelokupnoj karijeri, uobličenog kroz Gibinu kompoziciju „Divji cvit“.
Zajednički projekt pod nazivom „Treta majka“ s provjerenim majstorom gitare, Miroslavom Tadićem, i bugarskim instrumentalistom Theodosiem Spasovom, također su prikazali splitskoj publici u ožujku 2005. u dvorani HNK, kada su pomalo akademsku publiku uspjeli podići na noge u frenetičnom aplauzu na kraju toga svakako neuobičajenog koncerta.
Ili pak suradnja sa Janom Akkermanom, legendarnim nizozemskim gitaristom, autorom čuvene kompozicije Hocus-Pocus, koja je na svjetsku scenu svojedobno izbacila grupu Focus. Tada su njih dvoje, u kolovozu 2008., na splitskoj tvrđavi Gripe održali pravu lekciju sviranja antologijskih, ali i autorskih blues kompozicija.
Vlatko Stefanovski trio bili su u Splitu predgrupa na koncertu grupe Simple Minds, kojom prilikom su potpuno opravdali uobičajeni naziv za predgrupu – warm-up.
No studeni 2006. godine zapravo je bio pravi oproštaj grupe Leb i sol sa splitskom publikom – koncert povodom 30. godišnjice djelovanja.
Inzistirali su da se koncert održi na istom mjestu na kojem je u Splitu i započeo njihov uspjeh: opet u staroj (doduše obnovljenoj i proširenoj) dvorani KK „Jugoplastike“, sada KK Split, koja je očito za njih još isijavala pozitivnu vibru.
Na samom ulazu mogla se osjetiti opipljiva nostalgija, ali i pozitivna atmosfera u publici. Poznate face od prije 30 godina ponovo na istom mjestu, no ovog puta pojačane svojim potomcima, kojima su pružili čast i mogućnost prisustvovanja događaju koji se zbiva jednom u, eto, ravno 30 godina.
Trnci, uzbuđenje, ushit, navala adrenalina, bravurozna svirka, poznate teme – sve se to stopilo u jedan snažan i dandanas pamtljiv osjećaj pripadanja jednom nezaboravnom, ali očito i neponovljivom trenutku za sve kojima glazba predstavlja ono što je navedeno na samom početku ovog teksta.
Kaže se da je pred svima nama samo jedan put: naći ga nije teško, ali je vrlo teško ostati na njemu. A naši junaci su svoj odavno pronašli i sa uspjehom se na njemu, na radost svih nas, dugo, dugo zadržali.
Kao što se povijest završava sa budućnošću, a budućnost je ustvari zaboravljena povijest, tako su nam „naši“ Makedonci ovom prilikom na samo jednom koncertu pokazali istovremeno prošlost, ali i budućnost.
Osobna karta albuma
| – | ||
| Izvođač | Leb i sol |
|
| Naziv albuma | Live in Macedonia | |
| Izdavač | Avalon Production |
|
| Izvršni producent |
Sladjan Jovanović | |
| Godina objave | 2006. | |
| Snimano | 9. prosinca 2006., Skoplje | |
| Posebna napomena | Standardno izdanje s dva diska | |
Popis pjesama
|
||
| CD prvi 1. “Raspukala Šar planina” 2. “Aber dojde Donke# 3. “Devetka” 4. “Nisam tvoj” 5. “Akupunktura” 6. “Kako ti drago” 7. “Marija” 8. “Talasna dužina” 9. “Dikijeva igra” 10. “Ručni rad” 11. “Kumova slama” 12. “Ajde Sonce zajde” 13. “Skakavac” 14. “Kalabalak” CD drugi |
||
| Linkovi | ||
     |
||
