„Per Aspera ad Astra“, poznata je latinska izreka koja slikovito predočava nimalo ugodan put prema uspjehu općenito.
Uspjeh u rock glazbi ima dodatne utege koji prolaženje kroz trnje čine još dramatičnijim, ponekad iracionalnijim ili pak nemalim zbirom sasvim slučajnih događaja.
E, to sve se dogodilo četvorici, na prvi pogled, nespojivih karaktera, odlučnom Pageu s jasnom vizijom što želi učiniti u glazbi, dječački nesigurnom bosonogom Plantu, izgledom poput grčkog božanstva neponovljivog glasa, nepredvidljivom i otkačenom inovatoru i genijalcu Bonhamu te uvijek staloženom Jonesu, koji je ostalu trojicu čvrsto i neraskidivo zalijepio u svima prepoznatljivu i nezaboravnu cjelinu.
A sve je počelo kao velika slučajnost, Plantova inicijalna ideja bila je napraviti supergrupu sastavljenu od renomiranih imena kao: Steve Winwood, Jeff Beck, Keith Moon, Steve Marriott i John Entwhistle.
Povijest je ipak imala svoju verziju s drugim glavnim likovima, ista je neumoljivo Zeppelinima u paketu dovela glavni vokal i bubnjara, dok su bas i klavijature predodređene nesuđenom članu grupe The Shadows, inače vrsnom aranžeru s zavidnom studijskom karijerom.
Provlačenjem kroz rock šikaru, grupa je svoju kožu dodatno ukrasila novim frižima, a dušu novim traumama; spas je bio odlazak u Ameriku gdje su, de facto postavili trajne temelje za izgradnju svoje karijere, bio je to prvi korak ponosnog stupanja stazom rezerviranom samo za divove svjetskog rock cirkusa. Ali ni tamo nije sve išlo kao po loju, kritika ih je dobrano oprala zbog neoriginalnosti odsviranog materijala (iako je to bila sveprisutna praksa); spočitavali su im pretjeranu glasnost. Kulminacija negativnih kritika uslijedila je nakon izlaska prvog albuma kada su neki glazbeni kritičari – „vizionari“ utvrdili kako je Page producent „ograničenih mogućnosti, pisac nemaštovitih pjesama“, dok je za Planta kazano kako je njegovo pjevanje „nategnuto i neuvjerljivo vikanje“; generalno im je album generiran kao slaba kopija Jeff Beckovog albuma „Truth“. Za razliku od takvih likova, na sreću uvijek postoje i vizionari, pa je tako jedan Turčin imenom Ahmet Ertegun, nanjušivši njihov potencijal i ubrzo, u ime Atlantica Recordsa, potpisao na neviđeno, tada jedan od najvećih ugovora godine.
Početkom 1969. godine na svjetskoj pozornici svjetlo dana ugledao je njihov prvi album koji je ravnopravno stao uz bok slijedećem društvu: Wheels Of Fire, John Wesley Harding, Music From Big Pink, Waiting For The Sun, Bookends, Fleetwood Mac….
Dobrano su eterom te daleke 1969. godine odjekivali tonovi Dazed And Confused, Good Times Bad Times, Babe I’m Gonna leave You, da bi im se krajem iste pridružili Whole Lotta Love, The Lemon Song, Bring It On Home, Living Loving Maid… ostavljajući tako sasvim malo prostora konkurenciji. Jednostavno rečeno, novi zvuk, novo ime, nova atrakcija definitivno je inaugurirana na sam vrh svjetske rock piramide. Svoj status s obje strane Atlantika dodatno su zacementirali nastupima u živo – njihovom nedvojbeno jačom stranom. Od predgrupe tada popularnih Vanilla Fudge ubrzo su se prometnuli u glavnu atrakciju.
Prva dva albuma definirala su ih kao prave kraljeve heavy rocka pa se s nestrpljenjem auditorija i kritike očekivao slijedeći korak. A on je po prvim (i ne samo prvim) reakcijama izgledao kao neočekivano pijano bauljanje inače uvijek trijezne osobe. Izdan je samo godinu dana kasnije u odnosu na prva dva, brojnim je obožavateljima donio noćne more. Hiperprodukcija nikad nije osiguravala dobra mjesta kako na ljestvicama popularnosti, tako i u srcima vjerne publike. Unatoč Pageovoj „osnovnoj glazbenoj školi“ u kojoj su glavni predmeti bili blues i folk, ova hiperprodukcija je tek u tragovima nastavila s njihovim prepoznatljivim zvukom. Ostatak je dobrim dijelom pripao akustičnijem izričaju, kojeg je na glazbenu scenu tih godina nanovo vratila grupa CSN&Y. U svakom slučaju album je proizveo seizmički udar, pravi šok među vjernom publikom, pravu zbunjenost, nerazumijevanje i podcjenjivanje među kritikom, što je rezultiralo činjenicom kako je ovo bio njihov najpotcjenjeniji i najslabije plasiran uradak. Javnost je doslovce vrištala o izdaji Zeppelina, svi su očekivali nešto poput Whole Lotta Love, Page je doslovno bio bijesan na sve, stoga je „obranu i zaštitu“ ovog uratka prepustio Plantu. Branivši doslovce njihovo prvo nasukavanje u inače sigurnoj plovidbi dubokim rock brazdama, mladić u uvijek uskim trapericama i s neukrotivom grivom, izrekao je tada proročansku izjavu: nakon ovog albuma samo nam je nebo granic“ da bi njome dodatno zakomplicirao potrebu za objektivnim sagledavanjem ponuđenog materijala, ali i uzburkao znatiželju svih za ono što će uslijediti nakon ovog albuma. Ovim su uratkom nedvojbeno dokazali svima da nisu samo „novi Cream“, već da nas u budućnosti očekuje mnoštvo nepredvidljivih nota uz poslovično izvrsno sviranje. Evolucija je i u rocku nužnost, čak potrebna opcija, što kroz općepoznatu praksu dokazuju bendovi poput Pink Floyda ili The Beatlesa, čija glazba s početka, sredine i kraja karijera dokazuje glazbenu inteligenciju i pravo ufurivanje u nebrojene glazbene inačice.
Page, kao autor većine pjesama na ovom je albumu svima predočio svoj glazbeni DNK satkan od uvijek uzbudljivih rukavaca međunarodnog folka, potenciravši pri tome uvijek mističan keltski utjecaj.
Nadalje, proročanski je predvidio uskogrudnost koju bi nosilo neprestano glasno udaračko ponavljanje jednog te istog rifa, koje neminovno dovodi do utapanja kreativnosti. Jer žvaku ne možeš trošiti u beskraj, ubrzo joj ponestane arome pa je vrijeme za uzeti novu. Page kao najkreativniji član fantastične četvorke inteligentno je sagledao slijepu ulicu u kojoj bi se ubrzo mogli naći, stoga je lukavo ubacio, doduše, zbunjujući materijal, inaugurirao je na vrijeme promjene koje su postale sasvim normalan postav u njegovim kasnijim radovima prepunim utjecaja funka, jazza, reggaea, synth rocka ili pak rockabilliya.
Pageova sklonost gitarskim improvizacijama (za razliku od „brata mu po oružju“ – Jeffa Becka, koji je gitari pristupao naučenim i dugo uvježbavanim akordima) najbolje dolazi do izražaja na još jednom blues klasiku – Since I’ve Been Loving You, nezaobilaznoj numeri u živim nastupima.
Tragove, ipak ne tako duboke, s kojima su osvojili svjetski rock poredak nalazimo u Celebration Day i Out On The Tiles, dok je folk, iliti narodna glazba i to ne u negativnoj konotaciji zastupljena u istočnjački obojanom Friend (svojevrsni nagovještaj opijajuće i hipnotizirajuće atmosfere koja će nas očarati i izbezumiti u Kashmiru), zatim That’s The Way, Tangerine te tradicionalnoj Gallows Pole. Simpatična instrumentalna gitarska minijatura zove se Bron-Y-Aur. Za sam kraj ostavio sam meni jednu od njihovih najdražih, najuzbudljivijih, najupečatljivijih dijamanata čiji je vječni sjaj sadržan u njegovoj genijalnoj jednostavnosti – pogađate, riječ je o Immigrant Song, koju sam bez srama, čak s ponosom stavio kao ring tone na svom mobitelu.
Dakle, unatoč općeprihvaćenoj tezi kako su ovim uratkom Zeppelini zabili autogol, unatoč činjenici komercijalnog neuspjeha, unatoč poslovici „nije zlato sve što sja“ – ovom su, za mnoge, „drvenom građom“ kao pokupljenoj s nekog otpada u stvari izgradili duboke i čvrste temelje za gradnju impozantne glazbene katedrale koja će generacijama u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti predstavljati nezaobilazno mjesto hodočašća.
| Izvođač | Led Zeppelin | |
| Naziv albuma | III | |
| Izdavač | Atlantic Records | |
| Produkcija | Jimmy Page | |
| Datum objave | 5. 10. 1970. | |
| Snimano | siječanj – kolovoz 1970. | |
| Posebna napomena | Standardno izdanje s jednim diskom | |
| Popis pjesama | ||
1. Immigrant Song  2. Friends 3. Celebration Day 4. Since I’ve Been Loving You 5. Out On The Tiles 6. Gallows Pole 7. Tangerine 8. That’s The Way 9. Bron-Y-Aur Stomp 10. Hats Off To (Roy) Harper | ||
