Ljeto u Zagrebu se vratilo kroz kulturno umjetnički program koji se već nevjerojatnu dvanaestu godinu zaredom održava u Muzeju suvremene umjetnosti, na križaju Avenije Dubrovnik i Avenije Većeslava Holjevca. Lipanj u Zagrebu i inače znači puno raznih događanja po različitim punktovima diljem grada i dosta se publike razlije uzduž i poprijeko prijestolnice, tako da čovjek dobije dojam da se radi o nekom megapolisu.
A MSU u Novom Zagrebu nudi tu jednu kombinaciju događanja koja uključuje film, kazalište, izložbu, ples i koncert. Nekakav 5 u 1. Kao promotivna ponuda teleoperatera. Doduše, sitnim slovima piše da smo ovog petka osim nastupa Svemirka mogli nazočiti izložbi Andreje Kulunčić i pogledati film „Memoari jednog puža“, koji se nudi u programu paralelnog Animafesta. Kazališta će biti neki drugi dan. A što se tiče plesa, a takitak smo plesali na Svemirku.
Koncertne pozicije Ljeta u MSU su se kroz godine mijenjale. Ove godine svirka nije ni gore ni dolje ni okolo, već taman negdje po sredini, između ulaza i onog tobogana. Plato prizemlje. Što je super, jer u podrumskoj garaži onda ima mjesta. Iako bi svatko razuman pretpostavio da se ondje najprije napuni kapacitet.
Kako sam kasno saznao da ću pohoditi koncert, tako sam dobrano zakasnio na priredbu i uletio taman na početku izvedbe „Zadnji dan na obali“, koja je izvedena s jednim introm kojeg ili prije nisam čuo ili nisam bio svjestan da se tako izvodi, ali doista super zvuči s uvodnom recitacijom pomoćnog vokala. Ubrzo je uslijedio jedan od najvećih intro tekstova Svemirka: „Ti se samo smiješ, Laura“, kada svi koji se nađu u publici instant budu skuhani, ako se već prije nisu smekšali. Svemirko zna.
Bilo je par osebujnijih izvedbi poznatih nam pjesama. „Kako da znam“ poprilično čudno zvuči u aranžmanu u kojem je izvedena ovog petka. Slično se može reći i za „Dok ja spavam“. A opet, „Još sam pri aparatu“ u toj nekoj techno verziji i dalje zvuči kao bomba.
Bobmbastično je bilo i kada se Svemirku na stejđu pridružio Peki Pele. Nisam siguran, ali mislim da su izveli neku novu stvar, „Begovanje“(?) ili nešto slično koja će se morati još negdje zavrtiti jer ono sinoć je bilo predobro. A nakon nje onu njihovu pravu uspješnicu; „Nosi me na duši“. Očekivalo se da Peki (ne onaj reper) izvede svoju “Gusku“, ali nas je k’o za nevolju počastio s mlitavom „23“ koja maksimizira sve njegove vokalne nedostatke. Šteta, jer Peki Pele je underground umjetnik kojeg je teško ne voljeti.
Brzo nas je Svemirko vratio u high level good mood. Mislim, treba li ponavljati da se opet razgolitio i da su mu se i skidanju pridružili njegovi svirci? U onom techno dijelu kada izvođači plešu po bini moglo se fino vidjeti kako se Marko zbucao. Mlohave muške sise skakutale su na sve strane. Nije to više baš tako fancy. Ili su ga sustigle godine pa se manje troši ili mu se metabolizam u Đakovu usporio sukladno sporijem životu u manjem mjestu. C’est la vie.
Za regularni kraj odabrana je „Možda nisam tolko dobar“. Tja, prikladno. A za bis klasici: „Žena od vanilije“ i „37,5“. S ovim pjesmama se ne može pogriješiti.
Još na samom kraju nam se Marko Vuković silno zahvalio što smo u moru večerašnje ponude izabrali baš njihov nastup. A mislim, što se mene tiče, takvo što je i očekivano. Ne mislim da je negdje drugdje bilo zanimljivije. Hladne ravne plohe MSU i Svemirkovi synthovi su stvoreni za suvremenu kulturu u toploj ljetnoj večeri. Nikakve otromboljene sise niti učinkovita pobjeda nad nejakim Gibraltarom nisu prepreka za još jedno ponavljanje gradiva.
Btw. šta nije već vrijeme za neki novi album? Ona tri ključna albuma su izdana u malo više od četiri godine. Odonda je prošlo već više od pet! Tu i tamo tek neki singl. Skromno. Okej, neću više stvarat pritisak. Sljedeći put ću dobit akreditaciju tek kad koncert završi.
