Macha Ravel ne voli previše govoriti o rušenju granica. Nakon godina traženja vlastitog izraza, eksperimentiranja sa žanrovima i građenja prepoznatljivog vizualnog svijeta, danas joj je važnije jednostavno uživati u onome što radi. Ipak, granice se oko nje očito pomiču. “Lutkica” je od pjesme prerasla u mali fenomen, pronašla novu publiku i na TikToku, a Macha se ove godine našla i na IMPALA-inoj listi “100 Artists to Watch”, među europskim imenima na koja vrijedi obratiti pozornost.
Iza tog zamaha stoji autorica kojoj glazba nikada nije samo zvuk. Pjesme nastaju zajedno sa slikama, stylingom, koreografijom i scenografijom, dok iskustva Zagreba, Sarajeva, Splita, Beograda i odrastanja u Francuskoj dodatno šire prostor iz kojeg crpi inspiraciju. Istodobno, Macha otvoreno priznaje da još uvijek pokušava shvatiti tko je i što želi ispričati i upravo je ta potraga postala važan dio njezina umjetničkog identiteta.
Uoči nastupa na SHIP festivalu u Šibeniku razgovarali smo o tome što je “Lutkica” promijenila, zašto svoje pjesme teško prepušta drugima, odnosu glazbe i vizualnog identiteta, albumu koji još traži svoju priču te ambicijama izvan regionalne scene. I dok bi SHIP mogao otvoriti neka nova europska vrata, Macha Ravel u Šibenik dolazi s mnogo jednostavnijom namjerom, dobro se zabaviti i publici pokazati tko je.
„Lutkica“ je u kratkom vremenu prerasla samu pjesmu, dobila je različite verzije, zaživjela na TikToku i otvorila ti vrata prema publici koja te možda prije nije pratila. Kada danas pogledaš taj trenutak, što ti je „Lutkica“ zapravo promijenila u karijeri?
Donijela mi je novu publiku i dokazalo mi je da najbolju muziku pravim kada potječe od mene, u potpunosti.
Prošla si put od Muhe i rapa do Mache Ravel i puno šireg alt-pop zvuka. Postoji li ipak nešto iz tog ranijeg glazbenog razdoblja što i danas svjesno nosiš u pisanju, produkciji ili nastupu?
Mislim da i dalje čuvam taj entuzijazam prema nalaženju sebe i eksperimentiraju.
Kod tebe pjesma gotovo nikada ne završava samo na glazbi, važni su spot, styling, koreografija, scenografija i cijeli vizualni svijet. Kada nastaje nova pjesma, koliko rano počinješ „vidjeti“ kako ona izgleda?
Odmah u početku. Kako nastaje pjesma, tako dobivam vrlo konkretnu i jasniju viziju njenog vizualnog identiteta. Za “Lutkicu” sam znala da nam treba mračniji ton, skladište, plesačice, napušteni tavan, lutkica…Za “Pasegoni” sam imala viziju otkačenog fashion editorijala…Otuda onda ide slaganje tima i ljudi s kojima mogu kreirati tu viziju.
Na „Lutkici“ si istodobno autorica teksta, skladateljica i jedna od producenata. Koliko ti je važno imati kontrolu nad svim tim segmentima i postoji li dio procesa koji najteže prepuštaš drugima?
Jako teško prepuštam generalno svoje pjesme drugim ljudima, pogotovo jer mi je potrebna povezanost na osobnom nivou sa drugom osobom kako bih joj vjerovala i kako bi nam se umjetničke duše spojile. Nije do kontrole nego do toga da moja djela liče i zvuče što više kao ja, jer je moje ime prije svega povezano uz ista.
Ranije si rekla da ti album „Intenzitet“ danas nije pretjerano blizak i da za sljedeći album želiš uzeti vrijeme jer album za tebe mora imati priču. Kakvu priču danas želi ispričati Macha Ravel i približavamo li se tom albumu?
Iskreno, ne znam, jer i dalje pokušavam shvatiti tko sam i što želim pričati. Nekome to dobro ide, ali ja sam često u borbi sa svojim identitetom, što se onda reflektira i na glazbeni izričaj. To istraživanje može biti zabavno, ali ponekad i naporno, no valjda je to sve dio procesa.
Tvoj život i rad vezani su uz Zagreb, Sarajevo, Split i Beograd, a odrasla si i u Francuskoj. Osjećaš li da upravo to nepripadanje samo jednoj sredini postaje jedna od najvećih prednosti tvoje glazbe?
Može biti i prednost i mana, zavisi kako se postaviš. Kod sebe to vidim kao prednost, jer mi daje jednu širinu perspektive i mogućnost spoja svih tih različitih utjecaja.
IMPALA te ove godine uvrstila među „100 Artists to Watch“ u Europi. Mijenja li takvo priznanje tvoju ambiciju, razmišljaš li sada konkretnije o publici i koncertima izvan regije?
Da, radim na tome aktivno, jer vjerujem da mogu ostvariti koncerte izvan regije. Prilika postoji mnogo, ali treba zasukati rukave i raditi fokusirano na tome.
U rujnu nastupaš na SHIP-u u Šibeniku, festivalu koji izvođače stavlja i pred međunarodne bookere, agente, izdavače i druge ljude iz industrije. Gledaš li na taj nastup drugačije od klasičnog festivalskog koncerta i što želiš da netko tko te ondje prvi put vidi zapamti o Machi Ravel?
Mislim da se treba da tretirati kao regularan festival, jer nije poanta predstaviti se na drugi način, jer je drugačija publika – nego baš suprotno, treba predstaviti ono tko jesi i što donosiš na klubske i festivalske pozornice.
SHIP je festival otkrivanja nove glazbe, a ti si upravo u fazi u kojoj te se sve češće predstavlja kao jedno od imena koje treba pratiti. Dolaziš li u Šibenik prvenstveno osvojiti novu publiku ili taj nastup vidiš i kao moguću odskočnu dasku prema europskoj sceni?
Dolazim da se zabavim prije svega. To je suština ovog posla, jer vjerujem da se ta energija onda prenosi i prema publici. Ako se pritom otvore neka nova vrata i prilike, to je samo plus.
Ako su posljednjih godinu-dvije bile razdoblje u kojem si vrlo jasno definirala tko je Macha Ravel, što je sljedeće što želiš srušiti, žanrovsku granicu, vlastitu kreativnu granicu ili granicu tržišta na kojem djeluješ?
Mislim da ne želim više ciljati ka rušenju granica. Želim samo uživati u svom poslu i što se desi desi se.
