Snijeg, hladnoća, zima, motivi koji su mi uvijek bili asocijacija za post-rock. Pa je tako savršeno pao koncert jednih od post-rock institucija za kraj ovog tjedna i vikenda u kojem je pao prvi snijeg u Zagrebu.
Post-rock sam otkrio u srednjoj školi (~2011.), i to je jedan od žanrova u koji sam potpuno utonuo, istraživao nove bendove na dnevnoj bazi, posjećivao razne forume, stranice i blogove (shoutout wherepostrockdwells, Arctic Drones, post-engineering blogspot) posvećene tom žanru, proučavao top liste ili pak slušao na čisti blef. Tako se (ni prije ni kasnije) nisam posvetio ni jednom drugom žanru (i malo mi nedostaje ta opčinjenost). Shodno tome, nakon dolaska u Zagreb (2012.), sam i pohodio mnogo post-rock koncerata, kako velikana tako i onih malo manjih imena (God is an Astronaut, maybeshewill, 65daysofstatic, EF, Kwoon, Russian Circles, Jambinai, We Lost the Sea, Tides From Nebula, Sigur Ros, Godspeed You! Black Emperor…) Danas su se stvari malo promijenile, moja opčinjenost je splasnula, ali ljubav nije, ona će uvijek biti prisutna. Pa sam tako i jučer otišao vidjeti i čuti MONO, jedan od prvih post-rock bendova koje sam čuo (posebice bih izdvojio album Hymn to the Immortal Wind).
Nakon malih poteškoća prilikom ulaska (jer Vintage još ne zna kako napisati popis novinara i fotografa), u klubu smo 20 min prije početka nastupa.
Koncert je počeo prvim od dva (više od prosjeka za postrock koncert) obraćanja publici, jednostavnom rečenicom „We are MONO from Tokyo, Japan.“
MONO je stupio na pozornicu, obasjan svijetlima tolikog intenziteta da je povremeno bilo teško gledati. Siluete članova benda presijecale su se sa snopovima svjetla dok su prvi tonovi polako gradili napetost i atmosferu.
Ono što je uslijedilo bila je 90-minutna majstorska lekcija dinamike, napetosti i otpuštanja energije. We All Shine On, Innocence, Sorrow, Recoil, Ignite – nizali su se jedna za drugom poput stavaka simfonije, a ne pojedinačnih pjesama. Zvuk je bio nevjerojatan: ogroman, a opet, kako to i priliči Japanskim bendovima, vrlo precizan i bez greške. Kada bih morao iskoristiti neku metaforu to bi bila ona da su MONO postali jedan veliki zvučni zid, i to zid na kojem su postavljeni velebni, detaljni i grandiozni pejzaži vrhunskih velemajstora svog zanata.
Ono čega me uvijek strah na koncertima, a pogotovo post-rock koncertima, je publika, tj. znalo se više puta dogoditi da ljudi krenu pričati u početnim stadijima pjesama kada još traje uvertira, no u ovom slučaju bih publiku pohvalio. Bila je vrlo tiha kada je to bilo najbitnije, u tišim trenucima, a glasna u ovacijama i pljesku nakon svake pjesme. A kad smo kod tišine, MONO se nje ne boji – oni je koriste, daju joj da diše, pretvaraju je u sastavni dio skladbe, stvarajući svoj vlastiti prostor i vrijeme.
Ako bih izdvojio jednu pjesmu, onda bi to bila Ashes in the Snow, tijekom koje su se reflektori rasplamsali u crveno, a glazba se činila kao da rasteže vrijeme samo po sebi. U zraku se osjećala toplina, gotovo kao da su nas MONO svojom izvedbom sve skupa obgrlili.
Nakon zadnje pjesme i gromoglasnog pljeska bend je otišao u backstage, no nisu se dugo zadržali, vratili su se odsvirati još jednu pjesmu, ali prvo su se zahvalili svim prisutnima i rekli kako je prošlo previše vremena od zadnje posjete (6 godina ako se ne varam)
MONO ne stvara samo koncerte. Oni stvaraju trenutke koji zaustavljaju vrijeme. I tih devedeset minuta u Vintage Industrial Baru pretvorili su u nešto spokojno, veličanstveno i duboko ljudsko, a meni su ti trenuci ušli u top 5 post-rock koncerata na kojima sam prisustvovao.
Setlista:
Run On
We All Shine On
Innocence
Sorrow
Pure as Snow (Trails of the Winter Storm)
Hear the Wind Sing
Ashes in the Snow
Time Goes By
BIS:
Recoil, Ignite
Galerija fotografija; MONO u Vintage Industrial Baru, foto: Martina Mataković
