Devet je godina prošlo otkako je Sting zadnji put stajao na ovoj pozornici. Deveti kat, rekli bi neki, jer koliko god se trudili prizvati taj osjećaj “opet je tu”, istina je da nitko od nas u toj publici nije bio isti kao prije devet godina. A opet, čim je zasvirao “Message in a Bottle”, sve se to nekako izgubilo. Kao da vrijeme između dva koncerta jednostavno nije postojalo.
Arena je bila rasprodana, što ovih dana i nije neko iznenađenje kad je riječ o velikim imenima koja se voze kroz Istru ljeti.
Koncert je bio dio Sting 3.0 turneje, a u Pulu je stigao kao drugi veliki nastup ovogodišnjeg Adria Summer Festivala – dan ranije, u petak, tu je bio Black Coffee sa svojim DJ pultom i svjetlosnom produkcijom kakvu Arena rijetko vidi. Sting je donio potpuno suprotno. Nikakvih plesača, nikakve pirotehnike. Samo on, bas gitara, i dvojica ljudi pored njega.
I baš ta jednostavnost je ono što je najviše upalilo.
Dominic Miller je tu već – koliko, trideset i nešto godina? Čovjek zna kad treba stati sa sviranjem koliko i kad treba ubaciti notu koja sve promijeni. Nema tu pretjerivanja, nema solaža radi solaža. Gitara mu služi da doda boju, ne da privuče pažnju na sebe. Chris Maas na bubnjevima drži stvar čvrsto, moderno – bez pokušaja da oponaša Stewarta Copelanda i njegov specifičan, isprekidan stil iz vremena The Policea. I dobro je što ne pokušava. Bilo bi to jeftino imitiranje nečega što je jednom bilo posebno upravo zato što je pripadalo drugom vremenu i drugom bendu.
Sting je krenuo točno u devet navečer, kako je i najavljeno – rijetkost danas, kad polovica izvođača kasni po pola sata “zbog atmosfere”. Prva pjesma, “Message in a Bottle”, i publika je odmah na nogama. Prije nego što je krenuo drugi song, ubacio je šalu – rekao je da mu je, kad je zadnji put svirao u Puli, bilo “tek dvadeset i pet godina”. Publika se nasmijala, on se nasmijao, i cijela je večer time dobila ton. Nije to bio nastup “velike legende koja dolazi obaviti posao”. Bilo je to više kao da je netko pozvao prijatelje kući na neformalno sviranje, samo što je to “kod kuće” slučajno rimski amfiteatar star dvije tisuće godina.
Slijedile su “I Wrote Your Name (Upon My Heart)” i “If I Ever Lose My Faith in You”, pa “Englishman in New York” – i tu se dogodila prva prava eksplozija ovacija. Zanimljivo je gledati kako te pjesme, iako imaju desetljeća iza sebe, uopće ne zvuče kao da su iz muzeja. Ima nešto oštrije, rockerskije u aranžmanima ove turneje. Ne radikalno drugačije, ali dovoljno da se čini kako Sting i njegova dvojica suradnika sviraju te stvari jer im se stvarno svira, a ne jer moraju.
Kad je došao red na “Fields of Gold”, cijela je Arena uzdahnula prije nego što je zapravo krenula pjesma – dovoljno je bilo da čuju prve akorde da prepoznaju o čemu je riječ. I baš u tom trenutku, u toj baladi, prostor je počeo raditi svoje. Kamen, noć, akustika koja se nekako sama savija oko glasa – sve to zajedno stvara težinu koju nijedan studijski snimak ne može ponoviti. Ista se stvar dogodila i sa “Shape of My Heart” kasnije u setu.
Nakon “Fields of Gold” ubacio je “Never Coming Home”, pjesmu koju sigurno nije čuo svatko u publici, ali koja je lijepo poslužila kao mali predah prije nego što se koncert vratio poznatijem teritoriju.
Tu negdje krenuo je dio večeri koji je pripadao The Policeu – “Wrapped Around Your Finger”, odsvirana neočekivano minimalistički, gotovo skromno. Pa “Driven to Tears”. Pa “Can’t Stand Losing You”, u koju je ubačen isječak “Synchronicity II” – sitna stvar, ali baš takve sitnice čine razliku između koncerta koji je “isti kao i svaki drugi na turneji” i onoga koji se pamti.
“Brand New Day” i “So Lonely” održavale su tempo, a onda je “Desert Rose” doslovno digla ljude. Ne pretjerano, ne histerično – prije bi se reklo da je atmosfera bila topla, gotovo obiteljska. Kao da svi u toj publici znaju da su ovdje jer žele biti, ne jer je to trebalo biti “event sezone”.
“Every Breath You Take” zatvorila je redovni dio programa i pretvorila cijelu Arenu u jedan glasan zbor. Doslovno se čulo tisuće glasova kako pjevaju tu, po svemu sudeći, najpoznatiju pjesmu u cijelom katalogu. Nakon toga kratka pauza, mrak, i onda – povratak.
Publika ga je dozivala, i on se vratio s “Roxanne”, ali ne onom verzijom koju svi znamo napamet. Ovaj put s dosta jazz elemenata, s prostora za improvizaciju, gotovo kao da je htio pokazati da pjesma stara skoro pola stoljeća još uvijek ima što reći kad je se malo protrese. Zatvorio je s “Fragile” – samo elektro-klasična gitara i glas, bez ičega drugog. Poruka pjesme, o tome koliko smo svi zapravo krhki, u toj je izvedbi zvučala gotovo kao ispovijed, ne kao izvedba velike zvijezde pred tisućama ljudi.
Sat i pol nakon što je krenuo, koncert je gotov. Kratko, reći će netko – ali nije djelovalo kratko dok je trajalo.
Prije Stinga svirao je britanski trio Girlband!, iz Nottinghama – alternativni rock, s dozom feminizma u tekstovima koji se ne krije nego se otvoreno pokazuje. Ovo im nije bio prvi put da svirali sa Stingom; taj se dvojac, odnosno trojac, već ranije vozio s njim po turnejama, a u Puli su, čini se, odradili i svoj posljednji zajednički datum na ovom krugu. Pola sata su se trudile uspostaviti kontakt s publikom koja, iskreno, nije baš bila raspoložena za interakciju. Do zadnje pjesme ostale su malo rezervirane, malo distancirane – ne zbog nedostatka energije, nego zbog toga što im publika jednostavno nije uzvraćala.
Dio publike bio je stvarno tu, potpuno uronjen, pjevao je svaku riječ. Ali drugi dio – i nije mali taj dio – kao da je bio prisutan samo tijelom. Stajali su, možda i pljeskali kad je trebalo, ali nije se osjećalo da su stvarno tu, s tom glazbom, u tom trenutku. Kao da je dovoljno bilo doći jer je “Sting u gradu”, a ne zato što ih ta glazba stvarno dira.
Ovo nije bio koncert koji se oslanja na spektakl da bi impresionirao. Nije trebao. Kad imaš pjesme koje su preživjele pedeset godina i i dalje zvuče relevantno, kad imaš glazbenika koji u sedmom desetljeću života još uvijek pjeva čisto i svira precizno, ne treba ti ekran veličine zgrade da bi ostavio dojam. Sting je to dokazao – ne prvi put, ali svaki put jednako uvjerljivo.
Galerija fotografije
