Kada se na glazbenom jelovniku nađe eksperimentalna/avangardna glazba, u pravilu ostajem gladan, ustvari rijetko kad konzumiram išta od ponuđenog. Stava sam da bi razlog svakog eksperimenta (u bilo kojoj grani umjetnosti) trebao biti rezultat koji donosi neke nove priče, vjetrove, smjerove. U odnosu na broj eksperimenata, broj rezultata je, makar po mom skromnom mišljenju u diametralnom odnosu. Takav stav (de gustibus non est dispuntandum) bio je osnovni razlog zašto sam koncert Marca Riboa i Ceramic Dogsa , održan ovog ljeta na splitskom Sustipanu napustio prije samog kraja. Teško mi je bilo izdržati Ribotovu potragu (i upornu opsjednutost) za kreiranjem novih zvukova, koje u najmanju ruku možemo definirati kao neobične, iritantne, mučne, ujedno i teško probavljive u svom repetitivnom, beskrajnom ponavljanju za koje je prijatelj rekao kao da su nastali u nekoj od montažnih hala splitskog škvera. Za biti iskren treba napomenuti da je bilo momenata (u tragovima) kada bi se trojac u sastavu: Marc Ribot (gitara), Ches Smith (bubnjevi) i Shahzad Ismaily (bas, klavijature) propisno raspištoljio i odvlačio postignutu soničnu ravnotežu u zavidne visine.
Evo, Marc Ribot (samo on i njegove gitare) opet nastupa u Splitu, u Hrvatskom domu. Ovog puta sa sasvim drugačijim programom, Marc „Two Face“ Ribot prezentirao je svoju drugu, normalniju i topliju dimenziju svoje glazbene imaginacije, realizirane kroz njegov zadnji uradak pod nazivom „Map of the Blue City“.
Minimalistička scenografija pozornice zorno je odražavala materijal s navedenog albuma koji je poprilično intiman, melanholičan , rafiniran u svojoj ogoljenosti; zbir njegovih anđela i demona koje treba apsorbirati u tišini noći.
A jeli to bilo puko prepisivanje nota, ili je autor u njih umetnuo svoje fantazmagoričke implatante, pročitajte u nastavku.
Trebalo je Marcu Ribotu gotovo 30 godina da objelodani ovaj već prije formiran materijal kojeg je skupljao na svom glazbenom putu, materijal koji nije puki zbroj pjesama, već integrirana, zaokružena priča iz realnog, nekontaminiranog života.
Nedvojbeno je Marc Ribot stao pred ogledalo odlušivši Urbi et Orbi predočiti (sasvim sugestivno i autoritativno) svoj optimizam i pesimizam kroz naslov albuma koji itekako podržava njegov sadržaj u kojem ipak stanuje autorova neutažljiva glad za neobičnim. Ne bi Marc Ribot bio ono što jest da u postojane, čvrste i poznate glazbene strukture bluesa, folka i jazza s ovog albuma (strukture s malim odmakom od uobičajenih) ne ubaci pristojnu dozu gitarske atonalnosti, zbog koje bi se izgubila osnovna melodijska potka, pa je bilo teško odrediti je li to nova pjesma ili nepovezana improvizacija. Neosporno je pri tome bilo iskreno iskazivanje autorovih emocija, osobno reinterpretiranje poznatih fraza i formi obučenih po njegovim pravilima u kojima su poznati oblici poprimali neke nove vizure, a koje su znale biti intrigantne, istovremeno i čudne, ali uvijek zanatski realizirane.
Bila je i recitacija pjesme Irwina Allena Ginsberga (američki pjesnik, član poznate Beat generacije) „Sometime Jailhouse Blues“ s prstohvatom španjolske klasične gitare, bilo je i momenata kada se objektivno trebalo nakloniti do poda („When the World’s on fire“, kao i prilikom izvedbe naslovne „Map of the Blue City“) sa sugestivnim vokalom i odličnom akustičnom gitarom.
Ali kada su prilično popunjenom dvoranom počeli odzvanjati istovjetno atonalni, iritantni zvukovi kao ovog ljeta na otvorenoj Sustipanskoj pozornici, onda sam unatoč očekivanoj ljudskoj reakciji pružanja druge šanse, ipak napustio dvoranu uz čvrstu odluku da mu ne želim pružiti i treću šansu.
Zašto?
Sorry, obožavatelji lika i djela Marca Ribota, ali njegova glazba nije i moja glazba.