Praveći malu retrospektivu objavljenih mi recenzija albuma iz prašine, ne mogu a da ne uočim jedan nedostatak. To je pomanjkanje prisutnosti ljepšeg spola, jer sam, osim o legendarnoj Janis Joplin, pisao uglavnom o muškom svijetu rocka.
Kaže se da je žena petnaestak minuta ranije od muškarca u izgubljenom raju zagrizla plodove sa stabla spoznaje, a tu je prednost zadržala do danas. No vrijedi li to i za, mogli bismo reći, zabavu zvanu rock and roll, koja je po mnogima određena i gotovo rezervirana samo za mušku populaciju?
Ako su žene s Venere, a muškarci s Marsa, onda to podrazumijeva i zadržavanje tih bitnih, drastičnih razlika, snova, osjećaja i viđenja svijeta i u rocku. No jedno je sasvim jasno: bez prisutnosti ljepšeg spola, suvremena glazbena scena bi sasvim sigurno bila umnogome siromašnija u svakom pogledu.
Prva od „heroina“ o kojima namjeravam pisati zove se Marianne Faithfull i siguran sam da je mnogi znaju po nekim drugim „aktivnostima“. Moja prva spoznaja o njoj vezana je uz moju sympathy for the devil, naravno u liku Micka Jaggera i njihovu burnu vezu, adekvatno (možda i previše detaljno) ispričanu od strane medija.
Sa sedamnaest godina ju je na nekoj zabavi zapazio tadašnji manager Rolling Stonesa, Andrew Loog Oldham, a njezina glazbena avantura započinje 1964. godine sa Jagger-Richardovom As Tears Go By. Samo godinu kasnije slijede uspjesi kao što su: Come And Stay With Me, This Little Bird i Summer Nights, a pred kraj iste godine nastupa i na turneji sa Stonesima.
A onda, kako to često zna biti, slijedi pad u provaliju iz koje se teško iskobeljati.
Veza sa Mickom i nije bila uvijek najsretnija, ubitačan tempo koji se nerijetko savladava uz pomoć opijata i pića uhvatio je i Marianne u svoj neumoljivi vrtlog.
Njezina glazbena aktivnost stagnira, ali joj zato punjenje žute štampe ide sasvim uspješno: ona i Mick uhićeni zbog posjedovanja droge, njih dvoje u posjetu Maharishiju Yogiju, ona i Mick lete u Australiju na snimanje njegovog filma Ned Kelly i tako dalje….
Živjela je praktično na tabletama, a živci su joj sasvim popustili nakon naporne sezone na kazališnim daskama i uslijed smrti Briana Jonesa. Prvi pokušaj samobojstva završava razdobljem liječenja, kada je Mick ostavlja samu.
Kao što to obično biva, povratak u normalu iziskuje i vremena i napora, no uz pomoć raznih udvarača relativno uspješno nastavlja glumačku karijeru, a početkom 1976., priznavši svoju ovisnost o opijatima, potpisuje novi diskografski ugovor.
Nastavak glazbene karijere i nije bio osobit, no svojim neortodoksnim ponašanjem i obilnim iskustvom iz prvih redova rock and rolla, uvijek je bila interesantna mnogima, pa tako i staroj ljubavi – Micku, koji je inspiriran njome napisao poznatu i snažnu Wild Horses.
I tada, 1979., izlazi njezin po mnogima najbolji i najupečatljiviji glazbeni uradak pod nazivom Broken English na etiketi Island.
Tako, nakon gotovo dekade pune divljeg i autodestruktivnog ponašanja, usmjerava svu svoju energiju i bijes – što uostalom i jesu najizrazitije odlike punka – u ovaj album.
Obilježja sa početka karijere pune „slatkih“ i lijepih balada, te atmosfere koja je proslavila Stonese, potpuno nestaju; ovo je jedna sasvim druga Marianne.
Moćan i ponekad mračan zvuk djelo je renomiranih glazbenika, među kojima je najpoznatije ime Stevea Winwooda.
Njen glas istrošen obilnom količinom duhana, na trenutke zvuči kao kombinacija glasova Patti Smith i Grace Jones, kako bi njime naprosto zarobila svoje stihove, počesto prijeteće i mrzovoljne.
Koautorska, uvodna Broken English uvodi nas u njezin svijet postojanim ritmom i naglašenim basom; to je kompozicija koja uvijek dobro zvuči.
Brain Drain i Guilt su obojene tradicionalnim ugođajem kojeg samo blues daje, pa su na taj način uvijek aktuelne.
B stranu otvara baladična The Ballad Of Lucy Jordan, melodiozna i podosta melankolična, kojoj Mariannin razarajući vokal daje neku novu dimenziju.
„Ogrebavši“ se o John Lennonovu ostavštinu, njezina pomalo električna obrada Working Class Hero sa strogo zapovjednim, podrugljivim vokalom podosta odskače od uobičajene svakodnevnice malog čovjeka, kako nam ju je sam Lennon prezentirao u originalu, te joj dodaje dvije-tri nijanse dodatnog crnila i depresije.
Sam završetak albuma pripada kompoziciji pod nazivom Why D’Ya Do It odjevenu u rock reggeae odjeću, a koja cijelom uratku daje notu njezine poznate „ozlogašenosti“. Bazirana je na poemi Heatcota Williamsa, s Marianne (normalno) u glavnoj ulozi: razočarana nevjerom svog partnera, glasom punim gorčine i nepatvorenog bijesa iskazala je sasvim neobuzdanu, pomalo divljačku energiju, a koja je dominirala u to vrijeme na britanskoj glazbenoj sceni. Ime joj je bilo punk.
Ovaj album se sasvim opravdano može svrstati u one must have, a širom je otvorio vrata kasnijem uspjehu, kada je 1987. prezentirala Strange Weather.
No, ni činjenica da je pjevala sa Metallicom neće vas toliko iznenaditi koliko pažljivo slušanje ovog albuma u kojem je apsolutno uspjela nametnuti svoju atmosferu, ponekad tešku, uvijek depresivnu i nadasve jedinstvenu.
Na kraju bi se za nju sasvim adekvatno mogla primijeniti slijedeća misao: Nije tako važno da čovjek ima precizan sat, važnije je da je orijentiran u vremenu u kojem živi. Marianne je, sasvim sam siguran obzirom na životno iskustvo, dobro namjestila svoj sat.
 |
||
| Izvođač | Marianne Faithfull |
|
| Naziv albuma | Broken English | |
| Izdavač | Island | |
| Produkcija | Mark Miller Mundy | |
| Datum objave | listopad 1979. |
|
| Snimano | Matrix Studios, 1979. | |
| Posebna napomena | Standardno izdanje s jednim diskom | |
Popis pjesama
|
||
| 1. Broken English 2. Witches’ Song 3. Brain Drain 4. Guilt 5. The Ballad Of Lucy Jordan 6. What’s The Hurry 7. Working Class Hero 8. Why D’Ya Do It? |
||
| Linkovi | ||
      MarianneFaithfull.org.uk |
||
Why D’Ya Do It? – Spot |
||
{youtube}3mvAMEaWgTQ{/youtube}
