Ne kaže se uzalud “all that jazz”
Glazbeni stil ničim limitiran, carstvo je to slobode izražavanja s višeslojnim dimenzijama i matricama ponekad s neshvaćenim sadržajem, puno šarenih, nepredvidivih, mirnih i brzih rukavaca kojima se praktički ne vidi kamo idu i gdje završavaju; te s jednim zajedničkim nazivnikom. A to je neprikosnovena umjetnička realizacija izražena u pravilu kroz imaginarne improvizacije koje snove glazbenika pretvaraju u stvarni trenutak u vremenu i prostoru.
Mario Bočić (inače član Jazz orkestra HRT-a) osim suptilnog, ujedno i moćnog umijeća sviranja na instrumentu koji po mom osobnom mišljenju proizvodi naj sexy zvuk, posjeduje i kompozitorske vještine koje je realizirao na svom najnovijem uratku „Wheel of Fortune“ uz pomoć provjerenih glazbenika, „braće po oružju“: Hrvoja Gallera (klavir), Zvonimora Šestaka (kontrabas) i Krunoslava levačića (bubnjevi); a čiji je materijal prezentiran u koncernoj dvorani Ivo Tijardović u sklopu Hrvatskog doma u Splitu.
Materijal s navedenog albuma lepršava je sprega Bočićevih različitih stanja i osjećaja ostvarenih, naravno, kroz različite ritmičke forme, a koje je kvartet svojom energijom i nepatvorenim zadovoljstvom kao unisona skupina ili kroz pojedinačne interpretacije dovodio ili u stanje opuštenosti ili u stanje visoke razigranosti, što je rezultiralo destiliranim harmonijama sloge i reda.
Sa sigurnošću se može utvditi da je svaka od izvedenih kompozicija u svom nastajanju bila produkt dubokog promišljanja, velika pažnja posvećena je gotovo svakom tonu, što je dokaz Bočićeve glazbene inteligencije koja je rezultirala materijalom koji nije stvoren po nekom uobičajenom protokolu.
Rekao bih da je ovo bio pravi, nazvao bih ga gentemanski jazz, fino artikuliran, maestralno i superiorno realiziran. Bilo je vidljivo po licima glazbenika koliko uživaju u gotovo savršeno sinkroniziranom sviranju, kao i u prešutnom odobravanju prilikom solaža svojih kolega, a koje je gotovo ravnopravno dobivao svaki od glazbenika.
Serafinska atmosfera izbijala je redovito u molskim raspoloženjima koje su iznenada znale preći u baš nabrijanu svirku u kojoj se koža na prstima Zvonimira Šestaka dobrano užarila, u kojoj su se pluća Maria Bočića apsolutno pročistila kroz stvaranje ponekad „jednostavnih“ ali uvijek učinkovitih zvukova, u kojoj je Hrvoje Galler makar za desetinu milimetra stanjio klavirske tipke, kao što je Krunoslav Levačić uradio sa kožama svojih bubnjeva i činjela.
Čuli smo tako, senzibilnu „Ndolah Cherry“ i baladičnu „Reverie“ s klavirom u glavnoj ulozi i raznim šuškanjima, „Night Bird“ sa „malom“ i nenametljivom školom sviranja za saksofon, „It’s not You, It’s Me“ sa simpatičnim „duelom“ između kotrabasa i saksofona, „Soulstep“ sa odličnim i nadahnutim solom na kontrabasu, kao uvodom u finu kombinaciju soula/jazza.
Publika je znala nagraditi glazbenike iskrenim aklamacijama koje nisu bile samo puka formalnost, a za što im je obećana još jedna kompozicija. Bila je to „Kupa“, kao hommage istoimenoj rijeci, izvorno izvedena sa Jazz orkestrom HRT-a, ovom prilikom izvedena u reduciranom sastavu zbog čega ipak nije izgubila svoju mirnoću i “lijenost“.
Iz svega navedenog nameće se zaključak: Mariu Bočiću i prijateljima ni u kojem slučaju se ne smije kazati da su glazbeni oponašatelji, njegovo/njihovo kolo sreće zaustavilo se na očito glavnom zgoditku.
