Nije baš uobičajeno osvrt s koncerta započeti riječima pohvale organizatoru, no ekipa iz Hrvatskog doma na čelu s ravnateljicom Vanesom Klevom to apsolutno zaslužuje. Entuzijastički i profesionalni pristup rezultirao je, evo, već trećim po redu glazbenim festivalom pod nazivom Vibrez. Neću kazati da je za tu ekipu to mali korak (što apsolutno nije), ali ovo je zaista velik iskorak u revitalizaciji ionako siromašne, da ne kažem bijedne, glazbene scene u najmuzikalnijem gradu u Lijepoj Našoj.
Na prvom Vibrezu tutnjali su carskim trgom bubnjevi Billyja Cobhama, drugi je ugostio Kovacs, Marka Ribota, Stefanovskog i TBF, a treći (po defaultu bi trebao biti i najveći) u predivnom ambijentu Galerije Meštrović dovodi nam sljedeća imena: Mogwai, Mariza, Mario Biondi, Laibach i Morcheebu.
Jesu li otvorena vrata raja za splitsku publiku koja više ne treba ići izvan Splita u potrazi za sjajnim koncertima, pokazat će vrijeme. Sjajna ideja i realizacija otvaraju (ili bi mogle otvoriti) vrata kroz eventualnu suradnju s još jednom mladom i sposobnom ekipom koja godinama uspješno promovira svoj grad održavanjem brojnih veličanstvenih koncerata. Naravno, riječ je o ekipi iz Šibenskih tvrđava. Eventualna suradnja (po mom skromnom mišljenju) bila bi pogodak u sridu: Šibenik i Split udaljeni su svega 70-ak kilometara, pa razmjena izvođača nije nerealna; naravno, uzevši u obzir njihove rokove i obveze.
Par riječi o samom fadu. Razvio se 30-ih godina 19. stoljeća, korijene vuče iz spoja ritmova afričkih robova u Brazilu s tradicionalnom glazbom ruralnog Portugala, uz arapske utjecaje. Godine 1932. donesen je zakon kojim su uvedene korjenite promjene u izvedbenom ozračju fada, uvedena je cenzura tekstova, određeni su prostori za njegovu izvedbu (Casas de Fado), umjetnici su morali posjedovati radnu dozvolu, a postupno se uvodilo i korištenje svečanih kostima. Zvuk fada u svojoj je srži povezan sa sviranjem portugalske gitare, instrumenta s 12 žica u obliku kruške iz porodice citri, u kombinaciji s akustičnom gitarom. U fadu se pjeva o usamljenosti, nesretnim ljubavima, teškome životu siromašnih, moru i nostalgiji. Kako je netko ironično primijetio: „Nije im bilo lako, s jedne strane Atlantik, s druge Španjolska”.
Ako se Amaliju Rodrigues smatra caricom fada, onda Mariza može komotno ponijeti titulu kraljice. Kraljice koja je od svoje pete godine pjevala tradicionalni fado u kantini svojih roditelja u siromašnoj lisabonskoj četvrti Mourariji (ništa čudno ako u sebi imaš krv naroda kojima je ritam usađen u DNK), a kojeg je kasnije nakon brojnih avantura (imala je sijaset bendova s kojima je očito tražila svoj pravi identitet) u zrelim godinama inkorporirala u uspješnoj simbiozi s latino ritmovima, rasnim baladama, lokalnim folklorom i bossa novom. Uvažavajući tradiciju fada, dala mu je istovremeno i vlastiti identitet prvenstveno izražen kroz sugestivan vokal i nadasve emotivne izvedbe.
Sreća je da u glazbi ne postoji monopol na iskazivanje tragedija, nesretnih ljubavi, gorčine, čemera, jada, tuge, nježnih šapata, jecaja i suza, ali i LJUBAVI. Upravo je ljubav bila nit vodilja kojom je Mariza ove večeri svojim vokalom i interpretacijom naprosto „zavela” nekih 1000 duša, koje su potpuno očarane pratile svaki njen pokret, svaku izgovorenu riječ, svaku notu, te su na trenutke gotovo ravnopravno s njom sudjelovale u iskrenoj interakciji.
Mariza se ističe jedinstvenošću koja se očituje na više razina: sama njezina pojava dive, njezin izgled, elegancija i raskoš u interpretaciji, iskrenost i upornost u prenošenju najdubljih i najiskrenijih emocija, bili su okidač kojim je do suza radosnica dovela ne samo populaciju ljepšeg spola.
Velika zasluga za stvaranje divne atmosfere pripala je i njezinom bendu u sastavu: Luis Guerreiro (portugalska gitara), Eduardo Faustino (klasična gitara), Gabriel Salles (bas gitara), Joáo Frade (harmonika) i Francisco Santos (udaraljke i bubnjevi).
Čuli smo tako „krađu” stihova najpoznatijeg portugalskog pjesnika Fernanda Pessoe u nježnoj, a ujedno i snažnoj „Ha uma musica de povo”; te tužnu „Lagrimu“ koja evocira konačan gubitak. Pravi trenutak nepatvorenog veselja u kojem je jednoglasno sudjelovala i publika zbio se prilikom izvedbe pjesme „Triguerinha”. Obvezan dio svakog njenog koncerta pjevanje je bez mikrofona (što zahtijeva potentan vokal), no onaj tko na to nije obratio pažnju sigurno nije primijetio nikakvu razliku u interpretaciji. Još jedan njezin trade mark silazak je s pozornice među publiku, kojom prilikom je otpjevala „O Gente de Minha Terra”, svojevrstan hommage ljudima iz njezine predivne domovine.
Mora biti da je Mariza posudila čarobni štapić iz franšize Harryja Pottera, jer kako drukčije objasniti potpunu obustavu svih barijera i prepuštanju u užitku gotovo svih prisutnih koji su jednoglasno i sasvim adekvatno pjevali zarazan refren u pravoj veselici „Maria Joana” s kojom je i završen koncert, svakako jedan od najemotivnijih i najpamtljivijih izvan sfere rock glazbe.
Ne samo meni, već i nekim kolegama pala je na pamet usporedba Marizinog koncerta u Šibeniku (od prije dvije godine, ako se ne varam) s ovim splitskim. Bila je to (možda malo prenapuhano rečeno) razlika između neba i zemlje u kojoj je, naravno osim Marize i njezinog benda, ogromnu ulogu preuzela i zahtjevna splitska publika.
Prošla je još jedna topla (pretopla) splitska noć u kojoj je bilo lako zaroniti, utopiti se i ugodno se smjestiti u životnoj kombinaciji melankolije i sreće. Naime, još mi u glavi odzvanja zarazan refren Maria Joana.
Galerija fotografija; Mariza u Galeriji Meštrović, foto: Irena Škarica
