Sinoć se u atriju pazinskog Kaštela dogodilo nešto što se u tom gradu ne događa baš svaki tjedan. Mašinko se vratio. Zagrebački bend nije svirao u Pazinu punih dvanaest godina, pa je za dobar dio publike ovo bila prilika da provjeri je li sve onako kako pamte, dok su drugi, mlađi, tek prvi put uživo čuli pjesme koje inače slušaju sa slušalicama u ušima na putu do faksa.
I odmah da razjasnimo jednu stvar: nije bilo lako. Bend je, kako su i sami priznali s pozornice, u Pazin stigao s pomalo pogrešnim očekivanjima. Došli su, kažu, na more, a dočekalo ih je dvanaest stupnjeva sa vjetrom. Netko je od njih dobacio da je sreća što su ipak ponijeli jakne, jer je plan s kratkim rukavima propao već na parkingu. Publika se tome dobro nasmijala, pogotovo oni koji su i sami stajali umotani u sve što su imali u ormaru, s pivom u jednoj i rukama zabijenim u džepove druge.
Perica, gitarist poznat po tome da tijekom nastupa obično skida sve što se da skinuti, ove je večeri radio suprotno. Netko iz benda primijetio je, uz smijeh publike, da je ovo vjerojatno jedna od rijetkih prilika u karijeri da se on na pozornici oblači, a ne skida. Bila je to jedna od onih sitnica koje ne stoje u najavama koncerata, ali su upravo one te koje ljudi prepričavaju sutradan kolegama na poslu.
Sama lokacija odradila je pola posla umjesto benda. Kameni zidovi Kaštela, uska ulica koja vodi do atrija, mrak koji se spustio negdje oko pola devet, sve je to stvorilo pozornicu kakvu ni najbolji scenograf ne bi mogao izmisliti. Punk rock i srednjovjekovna utvrda zvuče na papiru kao čudna kombinacija, ali čim su prvi akordi odjeknuli između tih zidova, postalo je jasno da to zapravo funkcionira gotovo savršeno. Zvuk se odbijao od kamena na način koji je nastupu dao neku dodatnu težinu, dubinu koju u običnoj dvorani teško da bi imao.
Publika nije dugo čekala da se zagrije, a kad kažemo zagrije, mislimo prvenstveno na ono što se događalo u glavama i grlima, jer temperatura zraka ostala je tvrdoglavo niska cijelu večer. Već nakon prve, druge pjesme, ljudi su počeli pjevati. Ne mrmljati ispod glasa, nego stvarno pjevati, punim plućima, onako kako se pjeva kad znaš tekst napamet jer si ga slušao stotinu puta u autu ili dok pereš suđe. Refreni su se vraćali iz publike jači nego što su izašli s pozornice, a bend je to jasno osjetio. Vidjelo se po tome kako su se međusobno pogledavali i smiješili, kao ljudi kojima je netom potvrđeno da nisu zaboravljeni.
Ono što Mašinko čini drugačijim od većine bendova nije samo repertoar, nego način na koji se odnose prema publici dok sviraju. Nema tu neke velike distance, nema osjećaja da su oni gore, a mi dolje. Između pjesama upadaju u razgovor s ljudima kao da su na kavi s frendovima, ne kao da drže nastup. Netko iz prvih redova dobacio je nešto o vremenu, bend je odgovorio, publika se nasmijala, i onda je krenula sljedeća pjesma kao da je to sve bio dio istog, neisplaniranog scenarija. Upravo ta vrsta spontanosti, ta odsutnost bilo kakve uštogljenosti, razlog je zašto ljudi ovome bendu opraštaju svaku sitnu pogrešku, a bilo ih je, kao i na svakom živom koncertu. Gitara se u jednom trenutku raštimala, netko je zaboravio tekst i nasmijao se samom sebi umjesto da to pokuša sakriti. Nitko u publici nije ni trepnuo. Ako ništa drugo, takvi trenuci koncert čine stvarnijim, manje uvježbanim, više ljudskim.
Kako je večer odmicala, hladnoća je polako prestajala biti tema. Stariji hitovi dočekani su možda i glasnije od novijih stvari, što ne čudi s obzirom na to koliko dugo određeni dio publike prati bend. Za njih te pjesme odavno nisu samo pjesme. One su vezane uz konkretne godine, konkretne ljude, možda i konkretne veze koje su se u međuvremenu raspale ili konkretna prijateljstva koja su, usprkos svemu, ostala. Kad je bend zasvirao nešto starije, dvorište se na trenutak pretvorilo u zajedničko prisjećanje, ne u nostalgiju punu žaljenja, nego u nešto puno veselije: slavlje činjenice da su te pjesme i dalje tu, da i dalje funkcioniraju, da i dalje spajaju ljude koji se možda inače ne bi ni sreli.
Zanimljivo je i to koliko je publika bila generacijski izmiješana. S jedne strane stajali su ljudi koji su Mašinko slušali još dok su bili studenti, danas s poslom, možda i djecom kod kuće, a s druge mlađi klinci koji su bend otkrili tek nedavno, preko novijeg albuma ili preporuke prijatelja. Ono što ih je spajalo nije bila dob, nego trenutak. Svi su pjevali iste riječi u isto vrijeme, bez obzira na to jesu li ih naučili prije petnaest godina ili prije mjesec dana.
Prema kraju koncerta razlika između pozornice i publike gotovo je u potpunosti nestala. Bend više gotovo i nije morao pjevati refrene, dvorište je to radilo umjesto njih, glasno, promuklo, s onom vrstom entuzijazma koji ne mari za temperaturu zraka. Netko bi rekao da je to najveći kompliment koji bend može dobiti: kad publika preuzme pjesmu kao svoju i ne pusti je van iz ruku dok se ne otpjeva do kraja.
Na koncu, kad je postalo jasno da je večeri stvarno kraj, dvorište Kaštela ostalo je puno ljudi koji nisu žurili nikamo. Netko se smijao, netko je još uvijek pjevušio refren koji mu se zaglavio u glavi, netko je samo stajao i držao tu hladnu čašu od pive koje se prodavalo sa strane. Bilo je hladno, da, ali nitko se na to zapravo nije žalio. Bilo je to ono ugodno hladno koje se pamti zajedno s koncertom, ne odvojeno od njega.
Mašinko je u Pazin stigao nakon dvanaest godina pauze, s pogrešnom prognozom u glavi i jaknama koje su na kraju spasile večer. Otišli su, čini se, s dojmom da se vraćati vrijedi, i to ne za dvanaest godina, nego znatno prije toga. A Perica će, dabome, ostati upamćen kao čovjek koji je jednom, u Pazinu, na pozornici umjesto da se skida, obukao jaknu.
Galerija fotografija; Mašinko u Pazinu, foto: Marko Hajdarović
