Začarana Močvara već godinama dominira organizacijom vrhunskih koncerata iz domene folka, etna, indieja, te ambijentalne glazbe. U ponedjeljak, 18. svibnja, na redu je bio Matthew Elliott, kultno ime kantautorske scene, koji je svojim spojem mračnog folka te elemenata avangarde i elektronike izgradio impresivnu karijeru. Devedesetih se pod imenom The Third Eye Foundation probio na elektroničkoj sceni svojom jedinstvenom verzijom ambijentalnog, eksperimentalnog drum and bassa pojačanog gitarama i hip hop ritmovima, dok danas nastupa pod imenom Matt Elliott i testira granice akustične i folklorne glazbe. Više puta smo ga imali prilike slušati u Hrvatskoj, a u sklopu trenutne turneje posjetio je Rijeku, Split i Zagreb.
Zagrebački koncert u Močvari krenuo je točno u 21 sat, bez minute kašnjenja. Publika (među ostalima kolega fotograf i ja) ostala je zatečena, tako da su se stolice lagano popunjavale tijekom prvih desetak minuta. Elliott je krenuo jednom od svojih najranijih pjesama izdanih pod osobnim imenom, The Sinking Ship Song s albuma The Mess We Made iz 2003. Odmah je pokazao naizgled jednostavnu, ali moćnu ideju svojih nastupa – akustična gitara, vrhunski kronerski vokali i saksofon praćeni samplovima, loopovima, efektima i drugim tehnikama često korištenima u elektroničkoj glazbi. Jedan čovjek koji tijekom dugačkih i razrađenih pjesama, u pratnji matrica i produkcije, na pojedinim dijelovima zvuči kao zbor pijanih gusara praćen orkestrom gitara i saksofona koji se raspada i sastavlja po potrebi, da bi na kraju završio sporom i jednostavnom akustikom.
Više od pola koncerta Elliott je posvetio svojem najpoznatijem albumu, Drinking Songs, koji je nedavno proslavio 20 godina. Tako smo u prvoj polovici nastupa čuli C.F. Bundy / Trying to Explain, a odmah potom i The Kursk. Uživo pjesme zvuče podosta drugačije. Svi klaviri, violine i električne gitare zamijenjene su akustičnom gitarom i saksofonom, dok podlogu daju matrice i loopovi. Posebno moćno zvučao je The Kursk, koji govori o pomorcima na brodu koji tone. Pjesma je počela uz komentar o Putinu i ratovima, a u kulminaciji smo čuli slojeve akustičnih gitara, saksofona i barem peterostruki glas Elliotta kako zavija „the water is rising and slowly we’re dying, we won’t see the light again”. Na trenutke je bilo teško prepoznati koji se od slojeva trenutno izvode uživo, a koji su reproducirani pomoću produkcijskih trikova, što je cijelom nastupu dalo mističnu i tešku atmosferu. Za razliku od studijske verzije pjesme The Kursk, uživo je bilo puno manje instrumenata, zvukova vode i sličnih detalja, ali potencijalna monotonost razbijena je sirovom snagom izvedbe, hipnotičkim, gotovo drone dionicama, zviždanjem melodija te izvrsno odrađenim crescendom i zatim naglim utišavanjem. Ukratko, stari majstor koji je u potpunosti ovladao svim trikovima svog zanata.
Možda i vrhunac koncerta došao je na samom kraju. Nakon sat i pol izvedbi koje su zvučale relativno slično (ali nipošto dosadno), The Maid We Messed zamjenjuje folklorne zvukove moćnom drum and bass podlogom. Prodorni basevi bi u nekom drugom okruženju sigurno natjerali publiku na ples, a povrh toga Elliott je odsvirao možda i najimpresivnije saksofonske melodije cijele večeri. Izvedba završava dugom dionicom u kojoj je raznim manipulacijama i efektima pjesma potpuno raskomadana i izmijenjena. Iz kontrolirane buke s vremena na vrijeme isplivala bi nova melodija, sve dok se pjesma nije polako ugasila uz ogroman pljesak svih prisutnih.
Sjedeći koncert bio je pun pogodak za ovakvu intimnu glazbu, a publika je bila iznimno dobro raspoložena, što je i sam izvođač komentirao. Osim burnih reakcija između pjesama, drago mi je bilo vidjeti i da su se rasprodale sve ploče na štandu, što dokazuje da čovjek ima vjerne fanove na našim područjima, ali i u okolnim zemljama. Sam Elliott iznimno je karizmatičan i humorističan, gotovo suprotno tematici i zvuku koji njeguje. Između pjesama pričao je o svojim tekstovima, situaciji u svijetu, podijelio nekoliko zabavnih anegdota, a sve je začinio velikom dozom samoironičnog humora. Zanimljive su bile i transformacije pjesama iz instrumentalno bogatijih studijskih verzija u potpuno introspektivne skladbe koje s trajanjem postaju sve razvijenije i glasnije. Siguran sam da bi se mogla povući paralela s post rock bendovima poput Godspeed You! Black Emperor ili Swansa, koji ekspertno vladaju glasnoćom i bojom zvuka, ali jasno su prepoznatljivi i elementi Toma Waitsa i slične lude kantautorske glazbe. Matt Elliott nas je još jednom začarao te pokazao da uz njegove izvedbe, osim plakanja, dobro dođe i smijeh.
Autor: Antonio Špoljar
Galerija fotografija; Matt Elliott u Začaranoj Močvari, foto; Mario Vuković
