Zabočki ZCUK Regenerator bila je u petak navečer posljednja postaja trotjednog europskog dijela Eruption of Screams Summer Toura 2026 američkih thrash metalaca Vio–lence. Na njemu su ih većim dijelom pratili sunarodnjaci Cut–Throat, a na 5 lokacija se sa svojim „Summer of Malevolence Tourom“ ubacio i španjolski sastav Angelus Apatrida. Koji nakon Zaboka, btw., nastavlja svoje krstarenje Europom do sredine rujna.
Koncert održan u sklopu Metal Resurrection projekta okupio je popriličan broj zainteresirane i dobro raspoložene publike. Ono, bio je baš fino popunjen klub. I upravo je publika bila važan generator izuzetno dobre večeri. Naime, u događaj se potpuno ‘ufurala’ odmah na početku nastupa losanđeleskih hardcoreovaca Cut–Throat i jednaku razinu volje, energije, snage i dobrog raspoloženja zadržala sve do kraja večeri. Duge oko tri sata. Dojam da su svi došli zbog svih i zbog svega bio je jasno izražen od samog početka. Zbog druženja, zabave, provoda, svirke … Doduše, vjerujem da su mnogi imali svoje favorite među tri benda, većina vjerojatno Vio–lence, posebno ekipa mojih, ozbiljnijih godina, no puna potpora svim bendovima bila je, pa gotovo, jednakog intenziteta.
Cut–Throat, prevođen energičnim, komunikativnim i udobrovoljenim frontmanom Neilom Roemerom priredio je napetih 40-ak minuta svirke, manje–više tipičnog američkog hardcorea. Zapjevao je Neil (i) na podiju među publikom, poskakivao, pozivao ih na suradnju, na circle-pit, šalio se i na sve to dobivao pozitivne reakcije. Baš ono, prisan, dobar nastup, dobra predgrupa, dobar uvod u dobru večer. Posao odrađen kako valja, kako se i priliči prvom izvođaču.
Dobro zagrijavanje za španjolske thrash metalce Angelus Apatrida. Ova ekipa iz Albacetea u svojoj je zemlji poprilično dobro poznata, čak i nešto šire, kontinuitet je ‘novog vala thrash metala’ koji je u 20 diskografskih godina stigao do osam studijskih albuma. Zadnji od njih, „Aftermath“, izašao je pred tri godine i šesti je u nizu kojeg je objavio ugledni diskograf Century Media.
Angelus Apatrida je, kažimo to tako, melodičnija varijanta thrash metala, ali joj, dakako, ne nedostaje sirove thrasherske agresije u brzom tempu. Od prve sekunde nastupa poslagivali su se masivni, grubi riffovi, britka sola i bubnjarski rafali, a sve to pod budnom paskom prodornih Guliermovih vokala. Odlična mu je i komunikacija s publikom, stalno drži atmosferu ‘nabrijanom’ i zahvaljujući, u prvom redu njemu, koncert praktički nema sekunde ‘mrtvog’ hoda. Svečaniji dio bio je onaj pri samom početku, kada je 41. rođendan čestitan bendovom majstoru zvuka Juananu, u koju su se proslavu uključili svi nazočni. A potom se nastavilo kako se i počelo. Rasplesano, raskakano, živo, življe, najživlje, s hrpom circle – pita i pokojim crowd – surfingom. Dobro raspoloženje i potpuna stopljenost s bendom vidjela se i osjetila i u razgibanoj publici na sjedećim pozicijama, pa i među onoj na galeriji, (naj)manje brojnoj.
Koliko su to maksimalno stigli u sat vremena, dečki su se ‘prošetali’ kroz ključne dijelove svije poveće pjesmarice, kao što su “Indoctrinate”, “Cold”, We Stand Alone”, “Give ‘Em War” i “You Are Next”, kojom su ‘Slayerovskom’ stilu i na slavljenički način okončali izuzetno dobar nastup. Najbolji od dobra sva tri.
Na pozornici je sve bilo poprilično dobro posloženo i pripremljeno, pa se, kao i u prethodnom slučaju, s nje maknulo (i(li) na nju dodalo) samo ono najosnovnije što treba i Vio–lence je s tek nekih 15–ak minuta pauze nakon nastupa AA počeo svoj nastup. Uraganski, baš kao i dva prethodnika. Puno energije i surovih, buntovnih, iskrenih strasti, baš ono što karakterizira Bay Area thrash. U zadnje smo vrijeme svjedoci reuniona kultnih bendova, što god da to značilo, koji se uglavnom događaju u nazočnosti jednog člana, mahom vokala, pa je takav slučaj bio i ovdje. Sean je pretprošle i prošle godine okupio ekipu u kojoj su gitaristi Ira Black i Claudeous Creamer, basist Jeff Salgado i bubnjar Nick Souza, koji inače član poznatog sastava (naj)novije thrash generacije, Hatriot.
Toliko dobro sviraju, toliko su uigrani i usvirani, kompetentni i kompletni da bi netko tko im ne zna točan termin okupljanja, teško povjerovao da su skupa od prekjučer’. Izuzmemo li Nicka, kojemu se po vanjštini vidi da je mladac. Ali opako dobar mladac za bubnjevima. Razarao ih, doslovce, je cijeli koncert. Kojeg je svojih hrapavim, probitačnim vokalima vodio Sean, čije je ime publika u više navrata glasno skandirala, pozdravljajući jednako vokalne izvedbe, ali i često šaljive i opuštene primjedbe i dosjetke.
Ekipa je u nešto oko sat nastupa izvrtjela ključne numere sva tri studijska albuma („Eternal Nightmare“ (1988), „Oppressing The Masses“ (1990), „Nothing to Gain“ (1993)), a prilikom njihovih izvedbi stekao se dojam da ih dobar dio publike sve poznaje. Ili skoro sve.
Pa je tako u odličnom raspoloženju i žalom mnogih što sve skupa nije potrajalo nešto dulje i ova ugodna zabočka večer dovedena do svoga kraja.
Setlista:
Eternal Nightmare
Serial Killer
I Profit
Calling in the Coroner
Ageless Eyes
Phobophobia
Upon Their Cross
Officer Nice
Kill on Command
World in a World
Subterfuge
Kako već nekoć istaknusmo, koncept, forma, izgled, toplina i pozitivna atmosfera kluba u Zaboku nešto je što garantira dobru zabavu, na čemu bi mu i poznatija (i veća) mjesta mogla pozavidjeti.
Regenerator više to ne postaje, on jeste značajno mjesto okupljanja sljedbenika metalne i, općenito, alternativne scene. Da je tome tako, dokazao je i ovaj program, a potvrđivat će i svi sljedeći. To je sigurno.
Galerije fotografija; Metal Resurrection u Zaboku, foto: Božidar Breški
