Mick Harvey & Amanda Acevedo u Vintage Industrialu

Mick Harvey kojeg sam išla slušati u četvrtak navečer u Vintage Industrial, nije imao veze s onim Mickom koji je u moj život ukoračio kroz Birthday Party i Bad Seedse prije više od 30 godina. Nije niti uzbuđenje bilo isto kao kad sam u tinejdžerskoj dobi otkrila Birthday Party, ali bilo je onog slatkog iščekivanja, jer „Golden Mirrors“ je već bio moj novi favorit među posljednjim novim izdanjima. Dok sam se spremala za Vintage, u pozadini mi je svirala „Milk and Honey“ i postajala sam sve nestrpljivija čuti taj savršen blend glasova uživo. Vintage je bio nekako dovoljno pun, ali na kraju večeri, nakon izvanrednog koncerta koji su nam Harvey i Acevedo pružili, činilo mi se da je prostor trebao biti dupkom pun. Stigla sam na posljednje pjesme Andrewa McCubbina i Henryja Hugoa koji su bili predgrupa, a prema onome što sam čula, bilo mi je žao što nisam došla ranije, pozivali su na dublje i posvećenije slušanje.

Mick Harvey i Amanda Acevedo su me dobili već prvim minutama. Bila je to „Milk and Honey“ s njihovog posljednjeg albuma „Golden Mirrors – The Uncovered Sessions vol. 1“, potpuno posvećenog Jacksonu C. Franku, poprilično nepoznatom američkom folk kantautoru… barem je tako bilo sve dok mu ovaj album nije udahnuo potpuno novi život. Inače, priča o Jacksonu C. Franku nije niti malo lijepa, život mu je bio obilježen nesrećama u djetinjstvu, mentalnim bolestima i gotovo potpunim mrakom. U njegovim tekstovima i pjesmama je pak, jako puno ljepote. Način na koji su Mick Harvey i Amanda Acevedo ispričali Frankovu priču, izvanrednom interpretacijom i nevjerojatno skladnom izmjenom vokala, dao je toj priči mjesto koje zaslužuje. Na sceni u Vintageu pratili su ih gitarist Georgio Valentino, američki glazbenik grčkog porijekla, Yoyo Röhm, njemački glazbenik koji je svirao bas i klavijature te su im se povremeno pridružili McCubbin i Hugo s početka priče, i često baš zaokružili tu sanjivu elegiju koja mi se polako uvlačila u kosti. Elegično raspoloženje nastavilo se i s „Golden Mirrors“ i „Cover me with roses“, Frankovim pjesmama koje u izvedbi Harveya i Acevedo postale nove priče koje bi se, vjerujem i samom Jacksonu C. Franku svidjele kao i nama.

Iako i gitara i bas i klavijature (rijetko i bubanj) imale važno mjesto u cjelokupnoj izvedbi, čineći zvuk punim i potpunim, meni su i sluh i srce bili nekako uštimani na vokale. Snažan, atmosferičan vokal Amande Acevedo za mene je sinoć bio najsnažniji momenat cijele priče, savršeno uklopljen u Harvejev vokal. Njihova razmjena na pozornici bila je savršen tok gdje je svaki prijelaz iz njezinog u njegov glas predstavljao zasebnu minijaturu izvanrednog aranžmana koji vodi do nove osjetilne senzacije (barem je tako bilo meni).

Večer je bila mješavina pjesama s već spomenutog posljednjeg albuma „Golden Mirrors“ i njegove prethodnice „Phantasmagoria in Blue“ (2023). S posljednjeg albuma, poseban trag su mi ostavile „Night of the blues“ u kojoj je vodeće mjesto pripalo Harveyovom vokalu, a pjesma je bila gotovo vizualna, poput filma ceste u noir pustinji; kao i „Marcy’s song“ u kojoj nam je Amanda Acevedo otkrila i neku novu, sirovu energiju koju nosi u svom glasu. Svoje mjesto na tronu dobila je i predivna „When we were beautiful and young“ s Harveyevog solo albuma „Five ways to say goodbye“ (2024). Kako ne spomenuti „Love is a battlefield“, cover pjesme američke pjevačice Pat Benatar iz 1983., kad je bila tako snažno dirljiva? Eto, zato sam ju spomenula, i ona je ostavila trag. Bilo je i trenutaka posebnih privilegija pa smo tako imali priliku čuti i „Dreams of serpents“ kao najavu novog albuma koji bi trebao izaći na jesen, a sudeći po tome što smo čuli, čeka nas još jedna savršena majstorija.

Veliko finale večeri za mene je bilo baš kako treba, jer obrada Gainsbourgove „Bonnie and Clyde“ nije mogla pronaći bolje mjesto za oživljavati iznova i iznova, od ovog utočišta koje su za nju savršeno dizajnirali Mick Harvey i Amanda Acevedo. Nakon približno sat i pol, koncert je završio. Bilo je to devedeset minuta prodiruće ljepote. Utjehu za prolaznost te ljepote pronalazim u činjenici da nas na jesen čeka novi projekt ovih dvaju čarobnjaka. U četvrtak navečer u Vintage Industrialu su mi potvrdili da ga trebam iščekivati s ugodnom znatiželjom i posebnom pažnjom. Hvala Beyondjazzg-u, novom programu suradnje Zagreb Jazz Festivala i Gospode i pustolova na ovoj poslastici. Spremni smo za nove.