Danas u 12:00 Mihael Plantak objavljuje novi spot za novi singl „Make a Difference“, a upravo je to povod za ovaj razgovor u kojem otkriva kako je kroz godine izgradio svoj osebujni glazbeni put. U njegovoj biografiji susreću se klasična glazba, rock i metal, klavir, gitara, pjevanje, produkcija, koncertne pozornice i cabaret. Iza svega toga stoji umjetnik koji ne želi biti ograničen jednom kategorijom, već kroz različite glazbene i umjetničke forme traži vlastiti izraz.
Razgovarali smo o odrastanju uz klasičnu glazbu, rocku i metalu, više od 30 pijanističkih natjecanja, povratku pjesmama nastalim u tinejdžerskim godinama, iskustvu ljetne turneje s Indirom, nastupima u MINT Cabaretu, novom singlu „Make a Difference“ te o tome što za njega danas znači biti glazbenik i umjetnik.
U tvojoj biografiji gotovo da postoji nekoliko različitih glazbenika: klasični pijanist, autor i izvođač rock/metal glazbe, gitarist na turneji i izvođač u cabaretu. Jesi li ti ikad imao potrebu odlučiti „što si zapravo“ ili ti je upravo ta neodređenost postala dio identiteta?
Prije svega sebe smatram umjetnikom, volim umjetnost i volim kad ljudi kroz nju pričaju priče, ne nužno samo kroz glazbu, nego i sve druge umjetnosti. Nisam inspiriran samo glazbom, nego i filmom, slikama, književnošću i prirodom općenito. Nekad sam možda želio biti dio samo jedne kategorije, specifično rocker, no kroz odrastanje sam proširio svoje vidike i svjesno prihvatio utjecaje sa svih strana. Mislim da mi upravo to daje posebnost i privilegiju da plivam kroz toliko različitih stvari i stilova. Oni koji me znaju kao klasičara iznenade se kad vide moju rockersku stranu, a isto vrijedi i obrnuto. Na kraju krajeva, moj cilj je glazbom pričati priče i stvarati druge svjetove.
Klasična glazba traži disciplinu, preciznost i gotovo opsesivan rad na detaljima, dok rock i metal često funkcioniraju kroz energiju, sirovost i određenu nesavršenost. Što si iz jednog svijeta morao „odučiti“ da bi mogao stvarno prodisati u drugome?
U klasičnoj glazbi oduvijek mi je falilo fizičke izražajnosti, a to je nešto što se preslikalo i na popularnu glazbu, odnosno rock i metal. Po prirodi sam introvert i nikad nisam osobito volio pokazivati svoje osjećaje pa mi je pretjerana „gluma“ za klavirom uvijek djelovala vrlo neprirodno. Glazbu smatram prvenstveno slušnim doživljajem i mislim da je pretjerani vizualni aspekt višak, pogotovo u klasici. Međutim, popularna glazba je potpuno drugi svijet. Ono što mi je pomoglo jest angažman u MINT Cabaretu i posebno u Indirinom bendu, gdje je vizualni aspekt jako važan. Da bi pred publikom bio uvjerljiv, trebaš se potpuno osloboditi i biti „lud“ na pozornici. Istina je da zbog toga možda ponekad odsviraš krivu tipku ili trzneš krivu žicu, ali bitno je da „pogriješiš uvjerljivo“.
Do dvadesete godine osvojio si više od 30 nagrada na pijanističkim natjecanjima. To je rezultat koji zvuči gotovo nestvarno, ali natjecanja istodobno podrazumijevaju stalno uspoređivanje s drugima. Kako se nakon tolikih godina natjecanja promijenio tvoj odnos prema pitanju – jesam li dovoljno dobar?
Iako sam sudjelovao na više od 30 pijanističkih natjecanja, nikad nisam glazbu smatrao natjecanjem. U današnjem svijetu postoje natjecanja gotovo u svemu; u glazbi, kuhanju, graditeljstvu, pa čak i u izgledu. Mađarski skladatelj i pijanist Béla Bartók smatrao je da su „natjecanja za konje, a ne za umjetnike“. Time je htio reći da postoje i drugi načini da dobiješ priznanje, vidljivost i ostvariš se kao umjetnik. Ja sam prestao ići na natjecanja kada sam upisao Muzičku akademiju, jer sam ih se zasitio i izgubila su mi smisao. Međutim, ponekad si ne možeš pomoći da se ne uspoređuješ s nekim, što je i nužno kad se natječeš. Bez uspoređivanja nema napretka i to je dobro ako tako gledaš, možeš puno naučiti i od drugih, ali i sam sa sobom. Pitanje „Jesam li dovoljno dobar?“ je nešto s čime se i dandanas znam boriti kad ne uspijem u nečem što sam naumio, ali mislim da pravo pitanje uvijek mora biti „Jesam li bolji nego što sam bio zadnji put?“.
Novi album „Left Behind“ vraća se pjesmama koje su nastajale dok si još bio tinejdžer. Što ti je bilo teže: ponovno čuti vlastite tinejdžerske ideje ili ih, nakon svih ovih godina, pokušati izvesti onako kako ih danas čuješ?
Nije mi bilo teško vratiti se idejama i pjesmama iz tinejdžerskih dana, štoviše, radovao sam se tome jer ih napokon mogu snimiti. Moram priznati da se ideje nisu puno promijenile. Kako sam ih zamislio, tako sam ih i snimio danas – 12 godina poslije. Mislim da je veći izazov bio kvalitetno ih producirati u pogledu sounda, miksa, masteringa… To je proces koji nema kraja, trebaš istraživati, prihvaćati savjete iskusnijih kolega, eksperimentirati…
Kad danas produciraš neku staru pjesmu, gdje povučeš granicu između „popraviti ono što sam tada napravio“ i „ne dirati jer je upravo ta verzija dokument osobe koja sam tada bio“?
Izbjegavam mijenjati nešto što sam napisao u prošlosti, dijelom zbog toga što je to moj tadašnji potpis, ali velikim dijelom i zato što sam uvijek vrlo dobro znao što hoću i jednom kada sam nešto zamislio, to je tako moralo ostati. Ipak, bilo je par trenutaka kada sam morao nešto promijeniti, čisto zato što sam imao širu perspektivu kad sam snimao pjesmu, ali uglavnom je to bio samo višak teksta, zamjena riječi ili redoslijed u stihu. Uglavnom, trudim se uvijek zacementirati tekst i glazbu u vremenu u kojem su nastali i na taj način stvoriti nekakav vremeplov kroz moje stvaralaštvo.
Ljetos si svirao s Indirom na turneji kroz Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru, a istodobno gradiš vlastiti autorski put u prog/metal svijetu. Koliko ti je iskustvo s velikog, produkcijski potpuno drugačijeg pop nastupa promijenilo način na koji razmišljaš o vlastitoj glazbi i publici?
Mislim da mi je najveća promjena zapravo došla kroz shvaćanje koliko je nastup uživo drugačiji od onoga što radiš u studiju. U mojoj autorskoj glazbi puno pažnje posvećujem samoj glazbi, aranžmanima, produkciji i tehničkoj izvedbi, ali na velikoj pozornici vrlo brzo shvatiš da to nije dovoljno. Moraš komunicirati s publikom, imati energiju i biti uvjerljiv i vizualno, čak i u trenucima kada to malo i „smeta“ tvojoj sviračkoj koncentraciji. Sviranje pred nekoliko tisuća ljudi bilo mi je novo iskustvo i zapravo jako dobra škola. Bilo je tu i situacija kada stvari nisu išle prema planu – pukla mi je žica na početku koncerta pa sam morao improvizirati aranžman, a jednom mi se ispraznila baterija u in-ear monitoru pa sam cijeli nastup odsvirao bez da čujem svoju gitaru. Takve situacije te nauče da se ne smiješ „smrznuti“ kad nešto pođe po zlu. Ne mislim da me to iskustvo promijenilo tako da sada želim raditi pop glazbu ili prilagođavati svoju autorsku glazbu nekoj široj publici. Upravo suprotno, još sam sigurniji da želim raditi ono što me stvarno zanima. Ali sad puno bolje razumijem što znači tu glazbu iznijeti pred ljude i biti izvođač, a ne samo glazbenik koji je napravio dobru snimku.
Nastupanje u MINT Cabaretu je opet sasvim druga vrsta glazbenog iskustva. Što naučiš o publici kada sviraš u prostoru u kojem glazba nije nužno jedini, pa čak ni glavni oblik komunikacije s publikom?
Nastupi u MINT Cabaretu potpuno su drugačiji od svega što sam radio, prvenstveno zato što publika tamo ne dolazi samo zbog glazbe. Dolaze pogledati show, a glazba je dio puno šireg iskustva. To znači da kao glazbenik moraš razmišljati drugačije, nije dovoljno samo dobro odsvirati. Ansambl broji oko 30 izvođača iz različitih umjetničkih disciplina, moje vrijeme na pozornici je relativno kratko, a sve što radiš mora funkcionirati unutar cjeline koju čine glazba, koreografija, kostimi, scenografija i razni efekti. Posebno mi je zanimljivo koliko je u takvom formatu važna trenutna reakcija publike. Ljudi ne dolaze s unaprijed definiranim očekivanjima kao na koncert nekog izvođača kojeg poznaju, nego ih cijeli show mora osvojiti u nekoliko trenutaka upravo kroz kombinaciju glazbe, pokreta, vizualnih efekata i svega ostalog što se događa na pozornici.
„Make a Difference“ naslovom zvuči kao vrlo direktna poruka. Jesi li danas zainteresiraniji za to da pjesma nešto kaže ili da kod slušatelja nešto izazove – čak i ako on tu poruku protumači potpuno drugačije od tebe?
Neizbježno je da različiti slušatelji različito tumače stvari, mislim da je to i cilj. To daje dimenziju pjesmi i čini je nečim dubljim od onoga što ona sama po sebi jest. Uvijek mi je bila želja i namjera izazvati nešto kod slušatelja koji sluša moju pjesmu, točnije, želim da slušatelj osjeti ono što ja osjećam kad slušam nešto čemu se divim. Poruka je uvijek tu, ona izlazi kroz priče koje pričam kad pišem o onom što sam osjećao u određenom trenutku. Na kraju krajeva, glazba koja ništa ne izaziva u slušatelju njemu je samo zvuk.
Ako bi morao izbaciti jedan element iz svog glazbenog života – klavir, gitaru, pjevanje ili produkciju – koji bi ti najviše nedostajao i zašto?
Ovo je stvarno teško pitanje. Bilo bi mi teško odreći se bilo čega od toga jer sve to volim podjednako. Klavir, gitara, pjevanje i produkcija kod mene nisu potpuno odvojeni – upravo njihova kombinacija čini moj glazbeni izričaj. Volim biti uključen u cijeli proces, od prve ideje do konačne snimke i izvedbe. Svaki od tih elemenata mi daje nešto drugo i ne bih volio da mi bilo koji od njih nedostaje. Možda je to danas i nužnost na neki način jer ako želiš imati kontrolu nad vlastitom glazbom, moraš biti spreman naučiti i raditi puno različitih stvari.
Imaš iskustvo u vrlo različitim ulogama i žanrovima, ali vlastitu autorsku glazbu ipak moraš nekako predstaviti publici. Što ti je danas veći izazov: napraviti glazbu kakvu želiš ili pronaći način da ljudima objasniš gdje je smjestiti?
Najveći izazov danas mi je napraviti glazbu koju će ljudi htjeti slušati. Ne bih rekao da je teško smjestiti moju glazbu – kad skladam klasiku, to je klasika, kad pjevam rock ili sviram metal, to je rock ili metal. No hoće li glazba dotaknuti ljude i natjerati ih da pjesmu puste dvaput, triput, nekoliko dana zaredom ili svaki dan – to je ono što ne možeš sa sigurnošću znati. Ono što želim je jednostavno: napraviti glazbu koja dira čovjekovu dušu, bez obzira na to koji oblik ta glazba preuzme, i nadati se da će polako, ali sigurno, pronaći svoje mjesto među slušateljima.