U četvrtak, u ljetnoj večeri koja je obasjala istarsko selo Rakalj, dvorište muzejsko-galerijskog prostora Grubić postalo je središte glazbene magije, intime i spontanosti. U sklopu 14. izdanja Festivala na dragom kamenju, održan je dugo iščekivani koncert Mile Kekina, kantautora, frontmena i pjesnika svakodnevice, koji je svojim nastupom publici pružio večer koju će dugo pamtiti – ne samo po pjesmama, već po povezanosti, iskrenosti i neplaniranim iznenađenjima.
I dok je koncert prvotno najavljen kao akustični, što se savršeno uklapalo u mediteranski duh Raklja i ambijent kamenom omeđenog dvorišta ispunjenog suhozidima i smokvama, stvari su se promijenile u posljednji čas – i to na bolje.
Na iznenađenje publike, na scenu su se, jedan po jedan, priključili svi članovi Kekinovog benda, čime je večer dobila dodatnu snagu, dinamiku i punoću zvuka. Bio je to poklon – i više od toga – trenutak kolektivne radosti koji je preobrazio ono što je moglo biti tiho večernje sjedenje uz gitare u eksploziju improvizacije, dijaloga i zajedničkog glazbenog doživljaja.
Već pri samom dolasku, bilo je jasno da se radi o prostoru koji odiše poviješću, duhom kraja i umjetničkom energijom. Dvorište Grubića, koje svake godine ugošćuje najrazličitije umjetnike u sklopu Festivala na dragom kamenju, i ovoga je puta postalo pozornica susreta između glazbe i lokalne zajednice, između publike željne sadržaja i izvođača koji zna kako tu želju pretvoriti u zajedničku priču.
Upravo je taj prostor – s rustikalnim zidinama, maslinama i tišinom koja obgrli Rakalj čim padne mrak – bio idealan okvir za koncert poput ovog. Jer Kekin, iako široko poznat kao bivši frontmen Hladnog piva, u svom samostalnom radu često ide upravo u tom smjeru – prema osobnijem izrazu, prema prizemljenosti, prema razotkrivanju.
Ono što se od samog početka večeri moglo osjetiti bila je – komunikacija. Mile Kekin, poznat po britkom jeziku i stihovima koji razotkrivaju društvene i emocionalne slojeve života, na ovom se koncertu još jednom dokazao kao kantautor koji sluša publiku. No, ne samo sluša – on je vodi, potiče, provocira i istovremeno joj se prepušta.
Set lista? Nije postojala. U pravom duhu glazbene slobode i povjerenja u međusobni odnos s publikom, bend je nakon svake pjesme improvizirao sljedeći korak. Kekin je iz pjesme u pjesmu ulazio s pitanjima, komentarima, pa i šalama koje su publiku nasmijavale, ali i uključivale u sam proces stvaranja večeri.
Nije to bio koncert s točno određenim početkom, sredinom i krajem. Bio je to razgovor. Dijalog između autora i njegove publike. Izvođenje pjesama utemeljenih na raspoloženju trenutka, na uzdahu koji dolazi iz gledališta, na sitnim sugestijama koje su često znale dolaziti i iz publike. U tom smislu, koncert je prerastao u kolektivni čin.
Repertoar je varirao – od pjesama s Kekinovih solo albuma („Pater Familias“, „Reno 4“, „Kakav par“) pa sve do ponekih reinterpretacija iz vremena Hladnog piva, iako u sasvim novim, ogoljenijim aranžmanima. Pjesme su se redale bez očite dramaturgije, ali svaka je imala svoje mjesto – ne u unaprijed zamišljenom scenariju, već u emocionalnoj kartografiji večeri.
Između stihova o izgubljenim generacijama, lažnim prorocima, krizi srednjih godina i pokušajima da se preživi u svijetu apsurda, pojavile su se i nježnije teme – o ljubavi, roditeljstvu, o pokušajima da ostanemo normalni dok sve oko nas bruji od abnormalnosti.
Jedan od trenutaka večeri bio je izvedba skladbe „Barba“, koju su Kekin i bend izveli kao svojevrstan hommage Oliveru Dragojeviću, čiji su se dani obilježavali tog vikenda u Raklju.
Za razliku od koncerata Hladnog piva gdje se često netko iz publike poziva da otpjeva stihove „Teško je full biti kul“, ovdje se Kekinu se na pozornici pridružila Ivona iz Buja, koja je otpjevala dionice Ivane Mazurkijević na pjesmi „Dolje je bolje“.
Jedna od posebnosti Festivala na dragom kamenju je upravo ta: neformalna, gotovo kućna atmosfera u kojoj se brišu granice između umjetnika i publike. Za mnoge je to bilo neočekivano, vidjeti glazbenika s tolikim stažem kako bez i trunke distance razgovara s ljudima koji su ga došli slušati, dokaz je da i u glazbenoj industriji, često prepunoj ega i distance, još uvijek ima prostora za autentičnost i ljudskost.Kekinov nastup u Raklju nije bio samo koncert. Bio je izvedbeni čin slobode. Slobode od rigidnih struktura, slobode od set lista, slobode od pretenzija, pa čak i slobode od vlastite prošlosti. Niti jednom nije zazvučalo kao da Kekin pokušava „biti Hladno pivo“. Naprotiv – pokazao je kako se može graditi nova karijera, s novim pjesmama, novim pričama, ali starim dostojanstvom i integritetom.
U vremenu kada se mnogi izvođači oslanjaju na retro-nostalgiju i stare hitove, Kekin ide dalje. Eksperimentira. Priča. Osjeća.
Teško je svesti ovakav koncert na nekoliko rečenica ili ocjena. Jer to nije bila samo glazbena večer, već kolektivno iskustvo. Publika nije došla samo slušati – došla je sudjelovati. Kekin i njegov bend nisu došli samo svirati – došli su dijeliti. I upravo u tom spoju leži snaga ovog koncerta.
U Raklju, pod istarskim nebom, među kamenjem koje pamti i šuti, dogodio se susret koji će mnogima ostati u sjećanju. Ne zbog spektakla, reflektora ili hitova, već zbog bliskosti. Zbog toga što su glazba i ljudi, barem na tu jednu večer, disali istim ritmom.
Galerija fotografija; Mile Kekin u Raklju, foto: Marko Hajdarović
