Od intimnih kantautorskih početaka i albuma Call Me Up do znatno šireg, samouvjerenijeg zvuka na albumu Alright, Miriiam je posljednjih godina gradila vlastiti glazbeni prostor bez potrebe da ga čvrsto omeđi žanrovima. Folk, americana, pop, country, jazz i indie rock u njezinim pjesmama susreću se prirodno, kao odraz glazbe koju sluša, ljudi s kojima surađuje i sve većeg povjerenja u vlastitu intuiciju.
Iza nje su europske pozornice i iskustva koja su joj promijenila pogled na uspjeh, a ispred nje novi koncerti, nove pjesme i nastup na SHIP festivalu u Šibeniku. Uoči SHIP-a razgovarali smo s Miriiam o putu od prvog albuma do Alright, radu s Tonijem Tkalcem i Edvinom Đerahovićem, razlikama između solo i bendovskih nastupa, pisanju na engleskom, ali i mogućem skorom zaokretu prema hrvatskom, te o tome zašto jedan koncert možda ne mijenja život, ali upornost, dosljednost i strpljenje itekako mogu.
Od Call Me Up do Alright čuje se prilično velik korak u samopouzdanju, aranžmanima i širini zvuka. Kad danas poslušaš prvi album, što u toj Miriiam iz 2021. još uvijek potpuno prepoznaješ, a što ti se čini kao da pripada nekoj drugoj osobi?
Pjesme s prvog albuma pisala sam iz jedne vrlo mladenačke, da ne kažem naivne, perspektive, a dovršavala i snimala tijekom pandemije. Bio je to prvi skok i zaron u svijet produkcije i snimanja. S godinama gradim i njegujem samopouzdanje, ali i povjerenje u vlastitu intuiciju. Ipak, bez obzira na promjene u razvoju, nadam se da se, bez obzira na aranžmanske i produkcije pristupe, i dalje osjeti da sam to ja. Drugom albumu pristupila sam s većim iskustvom, ali mislim da se i dalje ne shvaćam preozbiljno.
Na Alright se susreću folk, pop, americana, country, jazz i indie rock, ali album ipak zvuči kao jedna cjelina. Koliko je takav zvuk rezultat svjesnog traženja, a koliko jednostavno posljedica glazbe koju slušaš i ljudi s kojima radiš?
Rekla bih da je isključivo posljedica onoga što slušam i ljudi s kojima surađujem. A surađujem s glazbenicima koji su mi senzibilitetom i ukusom bliski. Navedeni se žanrovi uglavnom i nalaze na mojim plejlistama, tu osjećam prisnost, neposrednost i estetsku ugodu.
Toni Tkalec i Edvin Đerahović važni su suradnici na tvojoj novijoj glazbi. Kako izgleda vaš kreativni proces, dolaziš li pred njih s gotovo završenom pjesmom ili pjesma tek u studiju dobije identitet koji na kraju čujemo?
Proces je uglavnom takav da ja dođem s kantautorski napravljenom pjesmom – akustičnom gitarom, akordima, melodijom i tekstom – a onda se grade drugi, novi slojevi te priče. Dečki su izvrstan tandem i imaju dobre uši i odlične ideje. Također, nema prostora za lažno tapšanje po leđima i medalju za sudjelovanje. Istina koju ne želiš, ali moraš čuti zapravo ti je iz njihovih usta najbolji prijatelj. Ali to shvatiš tek poslije.
„When In My Car“ na prvu zvuči vrlo lepršavo i gotovo bezbrižno, dok se iza nje kriju gradske gužve, nedostatak vremena i strpljenja te traženje optimističnog izlaza iz svega toga. Privlači li te namjerno taj kontrast između vedre glazbene površine i nešto nemirnijeg sadržaja?
Da, ta je pjesma sve istovremeno i odjednom. I onda shvatiš da je u biti cijelo vrijeme ljubavna. Ali ja to volim. Paradoks je dio nas i trebamo ga prigrliti.
Od početaka s akustičnom gitarom došla si do vrlo razrađenog bendovskog zvuka, ali i dalje nastupaš solo. Što pjesma izgubi, a što dobije kada pred publikom ostanete samo ti, glas i gitara?
Da, nastupam i solo i s bendom, ovisno o prostoru i kontekstu u kojemu sviram. Manji prostori otvaraju mogućnost za više poetski pristup, a nešto veće pozornice zahtijevaju i nešto širi zvuk. Također, samostalno s gitarom držati pažnju publici sat, sat i pol zna biti izazovno, a bend otvara niz novih mogućnosti i kombinacija. Ipak, drago mi je i jedno i drugo.
Nakon europske turneje svirala si pred ljudima koji uglavnom nisu imali nikakav prethodni odnos prema tebi ni domaćoj sceni. Je li ti iskustvo Njemačke, Francuske, Austrije, Belgije i drugih zemalja promijenilo razmišljanje o tome kome zapravo radiš glazbu i gdje vidiš njezinu budućnost?
Iskustvo mi je sviranja izvan Hrvatske najkorisnije bilo za života u pretpandemijskom Londonu. Onda i ondje shvatila sam koliko je ogroman bazen glazbenika željnih uspjeha i koliko je ta kompetitivnost istovremeno poticajna, ali i poražavajuća. Ali pitanje je što komu uspjeh uopće znači. Na glazbu ne gledam megalomanskim očima, a natjecateljski duh nek ostane na sportskim natjecanjima. Meni je pobjeda to da sam uopće bila i svirala po europskim gradovima pred publikom koja mi je dala svoju pažnju i toplo gostoprimstvo. To me potiče samo da nastavim dalje u istom tonu.
Od početka pišeš na engleskom i očito razmišljaš izvan granica hrvatskog tržišta. Postoji li ipak trenutak u kojem bi te zanimalo iskušati hrvatski jezik ili osjećaš da bi time nestao dio identiteta Miriiam?
Postoji. Hrvatski mi je materinji i oduvijek pišem na oba jezika, samo što nužno ne otkrivam sve što napišem. Nije sve za objavu i ne moraju svi sve čuti i znati. Ali moglo bi se uskoro nešto dogoditi.
U rujnu nastupaš na SHIP-u u Šibeniku, festivalu koji nije samo koncertni festival nego i mjesto susreta izvođača s europskom glazbenom industrijom. Dolaziš li na SHIP prvenstveno odsvirati najbolji mogući koncert ili ovakav showcase ipak nosi dodatnu dozu pritiska jer znaš da te u publici slušaju i ljudi iz struke?
Na SHIP dolazim svirati, ali i čuti, vidjeti, upoznati se s trendovima i pulsom trenutne glazbene scene. Nadam se dobroj energiji na pozornici i izvan nje. Pripremit ćemo se najbolje što možemo, a pritisak ostavljam dečkima na malonogomentnom turniru.
SHIP okuplja više od 50 izvođača iz Hrvatske i inozemstva. Nakon iskustva vlastitih europskih turneja, koliko ti je danas važan upravo taj međunarodni networking, može li jedan dobar nastup u Šibeniku otvoriti vrata turneji, festivalu ili suradnji koju inače ne bi bilo lako ostvariti?
Naravno da može. To i jest smisao ovakva festivala i to je sjajno. Ipak, jedan događaj, jedan koncert, jedan susret ne mijenjaju živote, važno je biti konzistentan, dosljedan i strpljiv u svim segmentima.
Alright si opisivala kao svoj najzreliji rad. S vremenskim odmakom i svim koncertima koji su došli nakon njega, osjećaš li da je taj album zatvorio jedno poglavlje ili već možeš čuti kako će zvučati sljedeća Miriiam?
Mislim da je Alright tek početak. Često imam osjećaj da se tek zagrijavam. Vjerujem da stilski i dalje ostajem u sličnom duhu (i ruhu), ali to će možda slušatelj lakše procijeniti.
