Moby je konačno stigao u Hrvatsku, i to ne na neki festival ili kao gost, nego sa svojim samostalnim koncertom. Karte su otišle u prodaju još prošle godine, pa su se mjesecima prodavale u tišini, da bi dan prije koncerta odjednom svi tražili kartu kao da je nastup najavljen u utorak. Na kraju je Arena bila puna, s ljudima iz Hrvatske, Slovenije, Italije i drugih dijelova Europe.
Zagrijavanje su odradili Luton i Šćepa, house dvojac i braća, koji su isti posao odradili dva dana ranije i u Beogradu, drugoj od samo dvije regionalne postaje ove turneje. Onda su se svjetla ugasila i Moby je izašao s gitarom u rukama. Otvorio je s “Bodyrockom”, i to nije slučajno. Prije nego što je postao sinonim za elektroniku, bio je hardcore punk klinac iz Connecticuta koji je svirao u bendu, i ta se crta kroz cijelu večer provlačila, gitara, tam-tam bubnjevi, poneki stih koji bi i sam otpjevao.
Jer treba reći, Moby uživo nije pjevač. Vokal nose dvije pjevačice, i iako se vode kao prateće, one su realno nositeljice programa. Glavni glas te večeri bila je India Carney, koju je Moby publici predstavio kao njihovu “nevjerojatnu glavnu pjevačicu”. Kad bi preuzela pjesmu, doslovno bi preuzela pozornicu, a Moby bi se s vidljivim zadovoljstvom sklonio u stranu i gledao kako publika reagira. Uz nju su svirali čelo, violina, bubnjevi i klavijature, pa je cijela stvar zvučala kao pravi bend, ne kao producent koji pušta ploče.
Zvuk je uostalom bio jedna od najvećih pozitivnih iznenađenja večeri. Elektronika je imala snagu i dubinu, ali nije gušila žive instrumente. Bubnjevi, bas, gitara, violina i čelo čuli su se jasno, i pjesme koje znamo sa studijskih ploča na pozornici su dobile dodatnu širinu.
Sredinom seta došao je trenutak koji je trebalo par taktova da se skuži. “Next Is the E” spojena s Eminemovim “Without Me”, istom onom pjesmom u kojoj je Eminem prije više od dvadeset godina otpjevao stih o tome da nitko ne sluša techno. Moby je taj stih sinoć pustio preko vlastitog bita, u rimskom amfiteatru, pred ljudima koji su platili kartu baš za techno. Nije rekao ni riječ o tome. Nije ni trebao.
Najosobniji trenutak večeri stigao je s “Heroes”. Moby je publici ispričao kako su on i Bowie bili prijatelji u New Yorku, susjedi, kako su zajedno išli na turneje i provodili blagdane zajedno. Prisjetio se dana kad je Bowie došao k njemu u stan, sjeli su s akustičnom gitarom i odsvirali, kako je rekao, najljepšu pjesmu ikad napisanu. Kad je došao trenutak da je izvedu na pozornici, sam je odsvirao gitaru i povukao se u stranu, a pjesmu je prepustio vokalistici da je nosi do kraja. Baš u svom najosobnijem trenutku večeri, pustio je da je ispriča netko drugi. Publika, koja je do tad plesala gotovo neprekidno, na trenutak se stišala i samo slušala.
Između pjesama ubacila se i videoporuka Jane Goodall, o zaštiti životinja i o tome da je budućnost veganska. Nije to bio slučajan ubačaj. Moby zadnjih godina prihod s turneja daje organizacijama za zaštitu životinja, snimio je dokumentarac o veganskom pankeru u sebi, a to nosi i doslovno, tetovirano na koži.
Prije “Porcelain” zamolio je publiku da upale svjetla na mobitelima. Trik star koliko i sami mobiteli, ali Arena nije koncertna dvorana nego komad zemlje okružen s dvije tisuće godina kamena, i kad se tamo upali nekoliko tisuća sitnih svjetala, dobiješ prizor koji se pamti. Sam je rekao da je “Porcelain” umalo izbacio sa seta jer mu se činila slabom pjesmom. Ispalo je da je to upravo ona po kojoj će ga najviše pamtiti, što dovoljno govori o tome koliko sam skladatelj zna prepoznati vlastite najbolje trenutke.
Moby se tijekom večeri više puta okretao prema kamenom prstenu tribina i pokušavao riječima opisati što vidi. Rekao je da su neke od najsretnijih večeri u njegovom životu bile baš takve, deset tisuća ljudi, ljetna noć, Mjesec na nebu, a ovaj put dodatno okruženi arenom starom dvije tisuće godina. Dodao je i da nam je ovo možda normalno, ali da je njemu i ekipi iz Los Angelesa to, doslovno njegovim riječima, impresivno. Zahvaljivao se više puta te večeri, na broju ljudi, na prostoru, na tome što mu je uopće omogućeno da stane na tu pozornicu. Sve to sasvim u skladu s dojmom skromnog, pomalo nesigurnog tipa koji je slučajno napisao gomilu hitova.
Predstavljanje benda završio je u svom prepoznatljivom samoironičnom tonu, pitanjem zabavlja li se publika dobro, dodavši da mora pitati valjda samo zato što je nesiguran. Odgovor je stigao u vidu zaglušujuće buke s tribina, iako ga nije trebalo ni pitati.
Setlista je na kraju brojala sedamnaest pjesama i pokrila je sve, od “Goa” i “Bodyrocka” preko “In This World”, “We Are All Made of Stars” i “Why Does My Heart Feel So Bad?” do “Honeyja”, “Raining Again”, “Disco Liesa” i “Flower / Find My Baby”. Kraj je pripao najvećim adutima, “Natural Bluesu”, “Porcelainu”, “Lift Me Upu” i završnoj “Feeling So Real”, uz “Extreme Ways” negdje pred kraj, temu koju svi znaju iz filmova o Jasonu Borneu.
Kad su zadnji tonovi utihnuli, nitko se nije žurio kući. Moby i bend su zahvaljivali s pozornice, a publika se nije micala. Pulski nastup bio je dio velike ljetne turneje koja je nekoliko dana ranije prošla kroz Beograd, a odavde se nastavlja prema Brightonu i ostatku Europe. Za Mobyja to znači još jedan grad na već dugom putu. Za Arenu i za sve koji su bili tamo, ostaje jedan od koncerata sezone.
Galerija fotografija; Moby u Puli, foto: Marko Hajdarović
