U spomen na Chrisa Reu, čija nas je vijest o smrti danas zatekla, prisjećamo se njegovog posljednjeg zagrebačkog gostovanja, onog od 16. veljače 2012. Članak je izvorno objavljen na SoundGuardian.com 17. veljače 2012.
Samo dva dana nakon Valentinova, u Boćarski dom stigao je stari mačak Chris Rea kako bi zagrebačkoj, ali i drugoj pristigloj publici iz susjednih država poklonio nešto što će, vjerujem, još dugo pamtiti.
Ono što je svakako za pohvaliti je njegova već poznata profesionalnost. Koncert je počeo minutu prije pola devet i, iako sam bio skeptik i onako u sebi nisam baš previše očekivao od cijele te priče, mislio sam biti će to samo još jedan koncert više i to je to. Osobno, izuzetno mi je drago što je sve ispalo drugačije. Naime, dosta dobro poznajem njegov rad, osobito sve ono što je vezano uz blues. Bez ikakvog uvoda i suvišnih mutljavina, govorancija i sl. Chris Rea kreće žestoko i na prvu i odmah je pokazao i dokazao što je njemu BLUES u prve tri pjesme (The Last Open Road, Work Gang iWhere the Blues Come From) sve je pucalo od njegove apsolutno nevjerojatne sliderske tehnike. Svako malo tijekom koncerta Chris je nanovo pokazivo tu svoju bezgraničnu ljubav prema bluesu. Uostalom, teško je razdvajati upravo taj ‘feeling’ od onoga dijela njegovog autorskog rada koji volim zvati, ‘softy music’, a to je verojatno uzrokovala njegova izuzetna produkcija studijskih albuma. Zašto je to teško razdvajati? Pa upravo zato što je ta blues nit protkana kroz gotovo cijeli glazbeni opus Chrisa Reae, samo je nekada jače, a nekada manje izražena.
Zbog poslovnih obaveza nisam bio u mogućnosti nazočiti prošlom koncertu, ali znam da tada je bila potpuno drugačija atmosfera. Sinoć je Chris bio daleko od neke statike, dosadnog ‘piljuganja’ i promukle, hrapave deklamacije tekstualnih predložaka. ‘Stage’ scenografija, sound kao i rasvjeta bili su po mom skromnom sudu bez ikakve zamjerke. Sve je bilo kako i priliči glazbeniku njegvog kalibra. Setlista koju je pripremio i odsvirao zajedno s bisom bila je zapravo ono što sam potajno priželjkivao. Već nakon prve tri pjesme moje bilo kakve sumnje rasplinule su se poput mjehurića od sapunice.
Puć..puć…puć u trenu su nestali svi mjehurići, a istovremeno počeo sam uživati u čudesnoj bluesom protkanoj glazbenoj avanturi, za koju sam mislio da neću doživjeti.
Ljudi oko mene svojim povremenim i spontanim povicima i pljeskom s ushićenjem i odobravanjem pokazivali su svoje rekacije na ono što se odvijalo na ‘stageu’. Naravno, ni Chris Rea nije nam ostao dužan, izuzetna svirka, filigranska tehnika prožeta smišljenim solažama u kombinaciji s drugim gitaristom (kojem je dao i mjesta i prostora da se pokaže i, naravno, čovjek doista zna svoj posao). To je i inače odlika velikih ljudi, glazbenika da ostavljaju prostora da se i drugi pridruženi im glazbenici iskažu svojim artističkim umijećem. Bend sačinjen od šestorice izvrsnih glazbenika, sjajna produkcija i sound pružili su nazočnima fenomenalnu predstavu! Osobno, na mene su najviše utisaka ostavili upravo drugi gitarista te basista, koji je usput predstavio neke nove elemente i rješenja: npr. kako svirati bas u pokretu s rukama u zraku, kako svirati bas isprekidano, tražeći zapravo svoje mjesto u skladbi. Klavijaturisti su besprijekorno i permanentno bojili ‘background ‘ svake od 17 izvedenih pjesama. Posebna priča je sam Chrisa Rea, koji ne samo da je svirao stalo mijenjajući gitare, već se vidjelo da i on sam u svemu uživa. Opušteno bez ikakvih ustezanja, Chris je ispaljivao svojom gitarom pozitivne vibracije i širio prostorom izuzetnu pozitivnu energiju. On nije samo svirao, Chris je plesao s gitarom, bilo da je to neko cupkanje, vrtnja u krug oko svoje osi ili je to strastveni ples poput argentinskog tanga!
Sve u svemu Rea je doslovno sve oduševio svojim scenskim nastupom. Uz naravno, poznate Josephine, The Road to Hell (Part 1 & Part 2), Stainsby Girls, On The Beach i Let’s Dance, kojom je konačno sjedeća mjesta uspio potaknuti na ples. I opet osobna percepcija, nisam pristalica tih sjedećih mjesta na koncertima poput ovog, nekako mi to onda djeluje sterilno ko’ nekada kada su nas nadgledali razni režimski poslušnici ili što već. Da, jasno mi je brojna nazočna publika teško podnosi stajanje više od dva sata, ko’ zna zašto? Godine, komocija ili nešto treće? Naime, još uvijek mogu takav napor izdržati i kako me godine stišću sve više mi se sviđa ona izjava Keith Richardsa: Do kada ću ovo raditi? Čovječe, to je jedino što znam i to ću raditi dok ne krepam!.
Budući da sam ipak cijeli ovaj događaj počeo promatrati kroz prizmu nekog strogog glazbenog kritičara, Chris i njegov bend su me razoružali i potpuno osvojili izvedbama poput: vanserijske Easy Rider, Stony Road, Come So Far, Yet Still So Far to Go, Somewhere Between Highway 61 & 49 i sad kad se sjetim… trnci prolaze uz i niz kičmu, a dlake idu na juriš. To je siguran znak da je ova misija obostrano uspjela. Pored nabrojanih, svakako da neću izostaviti i odličnu svirku u pjesmama: ‘Til the Morning Sun Shines on My Love and Me, Looking for the Summer, Julia. Mislim da se baš u njima osjetilo ono toliko potrebno zajedništvo benda, bez kojeg nema uspješno odrađenog koncerta. Na kraju što još napisati… zadnja pjesma It’s All Gone …ništa više, osim… tako to rade pravi majstori!
Da, znam mogao sam ovaj svoj izvještaj s koncerta napisati i drugačije, onako službeno: bilo je to i to, došao, otišao, prespavao, dati njegov zdravstveni bilten, odsvirao je to i to, oduševio je publiku ili ne i… bye, bye. No to definitivno nije moj stil, uvijek nastojim odnosno barem se trudim dati vjerodostojni prikaz, kako je nešto djelovalo ili nije na moje biće. Promatrajući sve oko sebe siguran sam da je sve o.k. jer i drugi reagiraju poput mene, na gotovo istovjetan način. Tu jednostavno nema muljanja i to je ono najvažnije.
Zaključak
Sinoć je Chris Rea ušao u naša srca i dušu, osvojio je ponovo po tko zna koji puta svojom glazbom svakog od nas ponaosob i ulio nam dodatnu energiju za ono što je pred nama. Vjerujem da je većina osjetila tu izuzetnu pozitivnu vibru i energiju, koju nam je Chris ostavio. HVALA MU, JOŠ JEDNOM!
