Moondog, pravim imenom Louis Hardin, jedan je od osebujniih likova iz glazbenog svijeta.
Kao petogodišnjak počeo je svirati bubnjeve napravljene od kartonskih kutija. Jednom prilikom je svirao tom-tom bubnjeve u prisustvu poglavice Žutog Teleta, odatle je njegova sklonost tribalnom bubnjanju.
Kao šesnaestogodišnjak nepažnjom je aktivirao eksplozivnu napravu nakon čega je ostao trajno slijep.
Knjiga „Violina Jessie Forthegill“ nadahnula ga je na ozbiljnije bavljene glazbom. Godine 1943 seli se u New York, gdje upoznaje Leonarda Bernsteina, Artura Toscaninija, Charlie Parkera, Benny Goodmana.
Četiri godine kasnije uzima ime Moondog. Samouk, svoje je ideje crpio iz jazza, klasične, latinskoameričke, te indijanske glazbe. Ritmičnost njegove glazbe, interesantni aranžmani i određeni minimalizam kasnije su utjecali na Franka Zappu i Igora Stravinskog. Njegove minimalistične glazbene skice izvodili su ugledni glazbenici poput Janis Joplin, Marca Bolana.
Godine 1955 napisao je svoje remek djelo „Bird’s Lament“ u čast preminulom saksofonistu Charlie Parkeru.
U 1960-ima razvija svoj osebujan imidž, odijevao se u odoru nadahnutru Vikinzima, s neizostavnom kacigom s rogovima( koja nema povijesne potvrde), propagirajući pri tome vjerovanje u nordijske bogove.
Preminuo je 1999 godine u Njemačkoj gdje je proveo više od dva desetljeća svog života.
Zasluge za večernjašnji nastup u Hrvatskom domu Ivo Tijardović u Splitu uveliko pripadaju ravnateljici Vanesi Klevi koja je prepoznala, te ujedno dala šansu mladim glazbenicima (studentima) da u odličnoj sinergiji s iskusnim glazbenicima stvore zanimljivu i neobično interesantnu izvedbu. Priznanje također pripada i priznatom saksofonisti Andyju Scottu, predavaču na odsjecima za kompoziciju i saksofon na Royal Norhern College of Music u Manchesteru. Scott je inače član svjetski priznatog Apolo kvarteta saksofona. Više od trideset godina pokreće kreativne suradničke projekte. Večeras je osim studenata glazbene akademije u Splitu (smjer saksofon) okupio i renomirana imena poput Tomislava Žužaka (profesora Glazbene akademije u Zagrebu), Gorana Jurkovića (naslovnog docenta na UMASU), Borisa Žuvelu (timpanist orkestra HNK u Splitu), Piera Malkoča (kontrabasist orkestra HNK u Splitu).
Kada se na sceni pojavi skup od 10 puhačih instrumenata uz prisustvo klavira, kontrabasa, timpana i bubnjeva, onda nema tragu sumnji da će instrumentalna izvedba biti zaista moćna. To se potvrdilo već od prvih nota kroz zaista kratke glazbene skice u kojima se pokazala i dokazala neupitna atmosfera koju puhači instrumenti (čitaj saksofoni) znaju stvoriti, a što je bogatim aklamacijam podržala publika koja je očito uživala u ovom neobičnom koncertu u kojem se mogla čuti neobična mješavina fokstrota, klasike, jazza, etno glazbe. Svaka numera počela je s tribalnim bubnjanjem, Moondogov homage indijanskim ritmovima na koje su se u sinkroniziranim navalama pridruživali puhači instrumenti u nadahnutim izvedbama, uz važnu činjenicu da nisu imali puno vremena za uvježbavanje.
Oduševljenu publiku u stanje iskrenog ushita dovela je izvedba skladbe „Paris“ u kojem su članovi orkestra čak i zapjevali zarazan refren s kojim su i na kraju koncerta još jednom izišli pred publiku na njen dugotrajan zahtjev.
Odlično je bila primljena i izvedba „Golden Horn“ s očitim asocijacijama na turski etno.
Andy Scott je napravio aranžman za britandku tradiocionalnu pjesmu „The Water is Wide“ u kojoj se iskazao kao odličan glazbenik i virtuoz na saksofonu.
Za službeni završatak koncerta ostavljena je također Scottova „Impuls“, inspirirana drum & bass elektronsko plesnim žanrom.
Što kazati za sam kraj?
Očito je da nema glazbenog lovostaja u Hrvatskom domu, nakon odlično posjećenog koncerta Rade Šerbedžije i njegovog Zapadnog kolodvora, te ovog rijetkog doživljaja, slijedi u prosincu koncert Emmeta Cohena.
