Jabuka se smatra plodom spoznaje i slobode, simbol je mladosti, obnove i trajne svježine, ali je ujedno i simbol razdora (poznata priča iz grčke mitologije).
Mogu li se ta obilježja primjeniti na sadržaj prvijenca benda iz Seattlea koji je u neku ruku širom otvorio vrata glazbenoj panorami znanoj kao grunge. Pomalo smjela tvrdnja jer su bendovima poput Nirvane i Mudhoneya koji su počeli djelovati prije njih dodjeljemn taj status. Postoje i druga mišljenja da je njihova glazba ustvari pripada dark glamu, heavy rocku ( i to onom uličnom koji je u pravilu iskren i nesputan). Ali možda najvjerojatnija istina je da su Mother Love Bone karika koja je povezala rock sa grungeom te je svojim kratkotrajnim djelovanjem uvele Seattle u glazbene svjetske mape.
Za otkrivanje te tvrdnje trebamo se ukrcati u vremeplov koji će nas vratiti u 1998 godinu u kojoj Andrew Patrick Wood svog brata Kevina, prijatelja Regana Hagara, basistu Jeffa Amenta, gitariste Stonea Gossarda i Brucea Fairweathersa, bubnjara Grega Gilmoura okuplja u „kolekciju“ glazbenika u tada novonastaloj glazbenoj sceni koja je iznjedrila puno dobrih, odličnih i briljantnih bendova. Sigurno ste iza imena basiste i gitariste kužnili da su upravo oni budući članovi jednog od najprepoznatljivog protagonista grungea, benda Pearl Jam.
Andrew Patrick Wood (glavni vokal, klavijature) interesantna je, originalan, smjela, ujedno i vrlo krha osoba koja se skrivala iza alter ega pod imenom Landrew The Love Child, a koji je svojim lažnim osmjesima i dosjetkama ustvari skrivao svoj kratki i očito nesretan heroinski život. Bio je našminkan poput ekipe iz benda Kiss, pa su mnogi njegovu ambivalentnost uspoređivali sa avatarima Davida Bowiea, Princea, Alicea Coopera ili Marc Bolana.
Pročitao sam smjelo, ujedno i donekle utemeljeno mišljenje da je nepatvorena energija prisutna na cijelom albumu bila inspiracija ostatku Seattle glazbene scene. Neki idu tako daleko smatrajući da su kojim slučajem MLB nastavili snimati albume da bendovi poput Pearl Jama ili Soundgardena ne bi zauzeli stečene pozicije kojima su dostigli vrata glazbenog raja. Potvrđeno je činjenično stanje da je nešto od materijala koji se pojavio na albumu „Ten“ već bio sastavljen od strane Andyja i Gossarda.
Iskreno rečeno, na albumu ne postoje fundamentalna remekdjela za razvoj rocka, postoji određena linearnost materijala koji samo ukazuje na činjenicu da se bend još tražio. Ali je nedvojbena iskazana sugestivna energija za koju se može pretpostaviti kakvi bi sonični udar napravila u koncertnim nastupima u mješavini hard/heavy rocka, funka i grunge estetike. Za biti iskren, ipak treba izdvojiti „Crown of Thorns“ za koju postoji smjelo mišljenje da je ona ono što je „Stairway to Heaven“ bio nekim sljedećim generacijama, te „Stardog Champion“ koji apsolutno asocira na rasne rock radove Guns N’ Roses.
Posprdno su smatrani jednim od hair bendova iz Seattlea, što MLB apsolutno nisu bili, naime hair bendovi ( u pravilu) nisu pjevali o heroinskoj ovisnosti.
Na tragovima Andyjeve karizmatične, nažalost kratke životne epizode izniklo je zaista renomirano društvo glazbenika, okupljenih pod nazivom „Temple of the Dog“ (Chris Cornell, Matt Cameron, Stone Gossard i Jeff Ament) kao reprezentativan, jedokratan tribute projekt u čast jedinstvenom vokalu Andrewa Wooda.
Dakle, iz ove je jabuke iz prošlosti posijano sjeme za budućnost u prvom redu zahvaljujući karizmi, energiji i lucidnosti Andyja Wooda, čiji je prerani odlazak bio veliki gubitak za razvoj glazbene scene Seattlea, i ne samo nje.
