Priznajem svojevrsnu subjektivnost – volim americanu. Slab sam na nju kao na najmazniju, najzavodljiviju, najumiljatiju damu, možda baš zbog te njezine bježeće definiranosti, nikad dovoljno uhvatljive da se može opisati jednostavnim rječnikom. Tako se jezik sapleće oko izraza poput alter-country, country-rock, “američka kozmička glazba”, nikad dovoljno dobro opisujući ono što stoji iza te, pa hajdemo reći, naprosto lijepe glazbe, nemaštovitog opisa koji zapravo predstavlja još jednu stavku u spisku razloga zašto sam zaglibio u tom profinjenom (pod)žanru. I da se vratim, dakle, na prvu misao – volim je. I zato volim novi album riječkih My Buddy Moose. I zato ga oni koji, primjerice, vole Dina Merlina ili Miroslava Škoru neće ni primirisati, a kamoli voljeti. Kao ni oni što vole, recimo, Linkin Park. Hvatate bit? Riječ je o tipičnom pitanju ukusa. Klasičnom primjeru. I to je, nadam se, OK.
Može bilo tko reći da banaliziram i da se isti zaključak može podvući tako za bilo koje (ne)djelo glazbenih štancaonica. No, realno gledano, zvuk koji istovremeno tako pedantno i pasionirano njeguju multiintrumentalist Luka Benčić i ekipa i koji zvuči baš tako neodoljivo američki pravljen je namjenski. I onaj koji, poput mene, uživa u glazbi Wilco, Ryana Adamsa ili Calexico naći će i više od opravdanja u toj hrvatskoj inačici nečega što je naizgled tako strogo nacionalno određeno. Drugi će odmahnuti rukom, s manjom ili većom dozom prijezira ili možda sprdnje i nema u tom ničeg za osudu. My Buddy Moose su – što je najbitnije – očit proizvod jedne glazbene ljubavi, tako fino poklopljene s još očitijim talentom i poznavanjem pravila igre. Toliko da gostovanja jakih njuški americane – kompanjona sisačkih (već) legendi The Bambi Molesters, Chrisa Eckmana i lidera kultnih Giant Sand, Howea Gelba – čak nisu toliko bitna za samu uvjerljivost materijala. Jer, čvrsto vjerujem da bi i bez Gelbove gitare na prekrasnoj “Wonderful Feeling” ili Eckmanovih orgulja na čak pet pjesama, “Wonderful Feeling of Emptiness” zvučao jednako lijepo i rafinirano na svojim razmeđima tradicije i garaže, bučne suptilnosti i suptilne buke, tipično američkog i američki internacionalnog.
Uvodni trio pjesama ujedno je i svojevrsni rezime vrlo ujednačenog albuma. Jer, lepršavi country-rock u “Finally”, vješta baladna ljepota “Something to Cry About” i otkočeno a pametno osmišljeno rokijanje u “Alone” su okviri u kojem se My Buddy Moose nalaze i snalaze, vladaju kao pouzdane figure jedne svoje scene i protagonisti priče koja ovisi ponajviše o ukusu konzumenata. Njihov drugi album, skockan pod pouzdanom producentskom palicom Edija Cukerića, tu je kao uvjerljiv dokument svim tim tvrdnjama.
Toni Matošin
Osobna karta albuma
| {mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2010/03/16/myw.jpg, images/SGrecenzije/2010/03/16/mywm.jpg, My Buddy Moose – Wonderful Feeling of Emptiness, Center} | ||
| Izvođač | My Buddy Moose | |
| Naziv albuma | Wonderful Feeling of Emptiness | |
| Izdavač | Dancing Bear | |
| Producent | Edi Cukerić | |
| Datum objave | 1. 3. 2010. | |
| Snimano | Partyzan Studio, Pula i Megaphone Studio, Rijeka, 2008.-2009. | |
| Posebna napomena | Standardno izdanje s jednim diskom |
|
Popis pjesama
|
||
| 01. Finally 02. Something to Cry About  03. Alone 04. Scary Feeling 05. Morning 06. Tonight 07. Drunk 08. Dance 09. Las nubes peligrosas 10. Wonderful Feeling 11. When I Say 12. I Don’t Care |
||
| Linkovi | ||
| Myspace.com/mybuddymoose Last.fm/music/My+Buddy+Moose |
||
