Nachtblut je iz Osnabrücka, sviraju već 20 godine i po prvi put sam ih vidio prošle godine na jednoj od pozornica Wackena. Iako su nastupali u pol bijela dana što svakako ne odgovara njihovoj pojavi i efektima – stvarno su me oduševili i već sam se nabrusio vidjeti ih u punom setu.
I tako sam malo googlao, malo tražio i eto ga – došao novi album u veljači pod nazivom „Todschick“, pa su se njemački dark metalci odlučili odmah na turneju, koja je počela u njihovom rodnom Osnabrücku, a jedna od stanica je bio i Beč u kojeg je put nanio i vašeg izvjestitelja.
Szene Wien je prostor koji bih usporedio s Močvarom po veličini samog koncertnog prostora (definitivno imaju bolju pozornicu), ali s puno dodatnih prostorija i velikim vrtom u kojem je bio postavljen merch.
Za predgrupu su si izabrali ekipu Bodula sa otoka Sylta u Njemačkoj koji pak obožavaju norvešku mitologiju, a pjevaju na njemačkom (kao i Nachtblut) i odazivaju se na ime Sagenbringer. Klasična pagansko folk metalna kombinacija koja pjeva i svira o prirodi, norveškom bogovima i motivima.
Iza sebe imaju četiri godine djelovanja. Dva albuma od kojih je zadnji izdan prošle godine pod imenom „Zeit der Geschichten“.
Na pozornici nekakva ogromna lira koja ima izvedene krajeve kao vikinški drakar, pjevač Haldruhir izlazi na pozornicu s nekom knjižurinom umotan u krzno i čita nam odlomak kao uvod i početak njihovog nastupa. Nekako je očito da su fanovi Gospodara prstenova, sva ta glazba se čini kao da je pobjegla iz soundtracka takvih i sličnih filmova. No, već nakon uvodne pjesme, na kojoj se skupio pozamašan broj fanova krenula je pjesma koja je meni osobno baš dobro legla „An die Ruder“ (na vesla). Kako je njihov nastup odmicao publika ih je sve zdušnije i gromoglasnije pozdravljala, a ja sam si nekako mislio da bi baš dobro pristajali u line-up onog našeg Paganfesta od prije par tjedana u Močvari.
Sve u svemu, odličan nastup. Siguran onako grubi, ali jako lijepo kontrolirani vokal, odlično uigrana ritam sekcija i vrlo dobar gitarist – sve na svome mjestu (a što drugo očekivati od Nijemaca). Osim spomenute pjesme istaknuo bih i favorita publike „Metdrache“ i meni jako interesantna „Draugr“ koja govori o nekom skandinavskom nadnaravnom biću vrlo sličnog zombiju koji ne dozvoljava pristup svome blagu s kojim je zakopan.
„Draugr, mein Schicksal die Ewigkeit
Draugr, gebundener Körper, gefangener Geist
Draug, mein Schicksal Unendlichkeit
Draugr, gefangen im Dunkel, das Tod nur verheißt“
Bit ću slobodan vam to pokušati prevesti:
„Draugr, moja sudbina je vječnost
Darugr, vezano tijelo, zarobljen duh
Draugr, moja sudbina je vječnost
Draugr, zarobljen u mraku, samo smrt obećava.“
Fini uvod u glavni događaj večeri. Većina pjesama je bila sa novog albuma – čak 5, a vrijedi napomenuti da već za nekoliko dana kreću u samostalnu turneju po Njemačkoj. Ako ste u blizini gradova koje obilaze svakako otiđite jer se isplati poslušati ih.
Setlista:
Lichtblick
An die Ruder
Bragis Flöte
Draugr
Trolltaverne
Der Metdrache
Gefährten
Mein Herz an die See
Lagana šetnjica do drugog šanka, pa prolazak do bogatog mercha, pa povratak u koncertni prostor kako bi se zauzela što je moguće bolja pozicija za zvijezde večeri.
Utonula je Szena Wien u mrak. Uvodni zvuk orgulja dolazi iz zvučnika, bubnjar Skoll sjeda na svoju poziciju i počinje stakato ritam i uskoro mu se pridružuju i basist Ablaz, te gitarist Greif koji odmah pali odličan rif. Pale se svjetla, na pozornicu stupa impozantna figura pjevača Askerotha koji nam pjeva uvodnu „Vom Hass getrieben“ kojom nam Nachtblut objašnjava da nam je ostala samo tama i da nas samo mržnja tjera. Već u toj pjesmi je vidljiv raspon glasa Askerotha, koji varira od ugodnog baritona do vještičjeg vriska i dubokog growla.
Ono što vidljivo u cijeloj Nachtblut priči je odlična podjela uloga na pozornici. Prije svega ambijent je tu vrlo bitan – 50 nijansi crne, puno svjetlosnih efekata, ali onih koji više pridonose stvaranju sjena na pozornici. Askeroth bahato na sredini pozornice sa impozantnom figurom i dugom, crnom kosom. Desno do njega stoički miran gitarist koji svojom pojavom podsjeća na Stinga (ne pjevača, već WWE hrvača) od kojeg osim odličnih rifova i tu i tamo pokoje solaže ne dobivaš puno emocije. Kao totalna opreka njemu vrlo razigrani i pokretni basist kojeg je puna pozornica, a usput pokriva i pozadinske vokale. I već spomenuti bubnjar koji ima odličnu kontrolu svog instrumenta, bez nekih velikih eskapada i solaža, jednostavno i efektno. Svi naravno našminkanih bijelih lica sa raznim crnim detaljima (najbolje je to složio bubnjar).
Publika sličnog izgleda, vrlo odana ovom zvuku i od prve pjesme 100% u koncertu sa oduševljenjem i pjevanjem, koje, priznajem, nisam očekivao na ovakvom koncertu. Međutim i mene je kao relativno novog slušača vrlo brzo je privukla činjenica da se ti njihovi tekstovi vrlo lako pjevaju. Osobno sam se pridružio svekolikom veselju na pjesmi „Amok“. Sviđaju mi se ti klavirski uvodi i onda brejk, pa taj vještičji glas i pripjev koji je lako pamtljiv i pjevljiv: Herzleid, Seelenheil, Nemesis, Amok“…
I Nachtblut su većinu pjesama na koncertu uzeli s novog albuma „Todschick“ (7 komada). Teško se već u prvoj trećini koncerta bilo oteti dojmu da ponekad čuješ velike sličnosti sa Rammsteinom, pa i sa drugim njemačkim bendovima, ali da je ipak taj dašak gotike donio tu određenu razliku, a posebice me se dojmila ta atmosfera koja je mračna i depresivna, no Nachtblut se osim takvom tematikom ne libi suočiti i sa drugim, aktualnijim temama poput rasizma, islamizma i sličnoga.
Moram napisati par riječi o meni najupečatljivijoj pjesmi „Der Tod ist meine Nutte“ koja je oda – šaljiva oda black metalu i u kojoj se praktično rugaju sami sebi. Kaže tekst da su „usne uvijek obješene, glas pun ljutnje, jedna ruka na koljenu i pogled naprijed“, pa kasnije kaže „ako je tekst sranje, pjevaj ga tako da ga nitko ne razumije“ i sam pripjev „opasač od metaka, mrtvačka šminka, black metal kaput – smrt je moja kuja“.
Najkasnije kod ove pjesme svi smo bili već uvučeni u njihovu mračnu, samoironičnu priču i više nije bilo glave koja se nije gibala, tijela koje se nije guralo i grla koje nije pjevalo.
Kako već napisah težište koncerta je na „Todschick“, a najbolja pjesma sa tog albuma je „Stirb langsam“ (umri lagano), a to je pak još jedna oda, ali ova je posvećena alkoholu.
Bez skrivenih poruka i metafora, bez vina i žena nek nas vrag sad odnese, bez piva i meta (neka vrsta mednog vina – voljeli Vikinzi) nek umrem sad i odmah.
Još jedna pjesma koja me je privukla već pri prvom slušanju je bila „Multikulturell“ koja opisuje ubojicu koji ubija maštovito i multikulturalno i posebnu pažnju usmjerava prema rasistima i njih, osim što ih muči i ubija, pri tom koristi tehnike razvijene u zemljama iz kojih dolaze ljudi koji te rasisti mrze.
„Ich habe Rassisten schon immer verachtet
Fremde Kulturen aus einer anderen Sicht betrachtet
So hab des Henkers Handwerk für mich entdeckt
Und töte ausschließlich politisch korrekt
In einer Welt, so voll von Fremdenhass
Macht diese Arbeit unendlich viel Spaß“
„Rasiste sam oduvijek mrzio,
Strane kulture promatrao s drugih gledišta
I tako sam otkrio krvnički zanat
I ubijam isključivo politički korektno
U ovom svijetu punom mržnje prema strancima
Ovaj posao je neograničeno zabavan!“
Da krenem opisivati svaku pjesmu ovaj bi tekst bio predugačak stoga idemo samo baciti oko na „Scheinfromm“ – poslušajte i usporedite sa „Sehnsucht“ – to mi je prošlo kroz glavu kad sam je čuo.
I tako smo pomalo došli do samo kraja koncerta na kojem smo onda još čuli jednu odličnu obradu benda „Prinzen“ – „Alles nur geklaut“ – sve samo ukradeno koja je bila veliki hit početkom devedesetih prošlog stoljeća, a ismijava plagijate.
Sam kraj bio je posvećen dvjema pjesmama: „Lied für die Götter“ i „Die Toten vergessen nicht“ i bile su ona kandirana trešnja na vrhu torte.
„Trebam samo jednog Boga, jednog Boga za mene, Boga koji mi je odan, a taj Bog sam ja!“ Kroz cijelu pjesmu nabraja razne Bogove koje su si ljudi izmislili za razne prigode, pa nakon svega toga proizlazi tvrdnja iz refrena.
Sam kraj je balada, što je baš lijepo zaključilo ovu darkersko, ironičnu, metalnu večer koju bih prvom prilikom svakako ponovio. „Die Toten vergessen nicht“ opisuje pogreb pjevača do najsitnijih detalja i pravila – suze se potiskuju, mrtvački sanduk je od hrasta i to ga čini vrlo ponosnim i zaključuje sa posljednjih pozdravom ovom Svijetu:
„Lebt wohl, ich gehe fort von hier
und weile im Schattenlicht
Gedenkt dem Tod, gedenket mir
Die Toten vergessen nicht“
„Zbogom, ja sad odlazim odavde
I ostat ću u sjeni
Sjetite se smrti, sjetite se mene,
Mrtvi ne zaboravljaju!“
Da parafraziram velikog i neprežaljenog Olivera – vridilo je potegnuti do Beča i vidjeti Nachtblut uživo. Uskoro ćete na stranicama poprock.hr moći pročitati i recenziju njihovog novog albuma.
Setlista:
Vom Hass getrieben
Nachtghweiht
Kaltes Herz
Amok
Todschick
Manchmal kommen sie wieder
Kreuzigung
Der Tod ist meine Nutte
Mein ist die Hölle
Gedenket den Toten
Stirb langsam
Leienkinder
Kreuzritter
Gegen die Götter
Das Leben der Anderen
Mulitkulturell
Scheinfromm
Alles nur geklaut (cover Prinzen)
Lied für die Götter
Die Toten vergessen nicht
Up the horns!