Nick Cave & The Bad Seeds – “Tender Prey”

Nježni plijen, bio bi, otprilike, prijevod. Bez namjere ni želje da pokušam proniknuti do dubinskog značenja tog izraza za samoga Cavea te 1987., čini se kako njegov istovremeno nježan i zlokoban prizvuk savršeno zahvaća koncept, poetiku i sam zvuk petog studijskog albuma neprestano mutirajućeg benda. Benda, ali ponajprije autorske alfe i omege, svog uzdrhtalog, čas bijesnog, čas melankoličnog frontmena. “Tender Prey” je album tranzicije nakon tranzicije, brutalna potvrda već potvrđenog, silovit vapaj za iskupljenjem s punim znanjem o trnovitosti, pa i relativnosti takvoga puta.

Nakon kaotičnog snimanja “Your Funeral… My Trial”, slagale su se nove kockice u puzzleu koji je odavno zaprijetio postati previše bitnim na rock sceni desetljeća koje još uvijek zaudara groznom glazbom. Cave se grcao i pokušavao izaći iz heroinskog pakla, Adamson je nepovratno otišao, otvorivši vrata novim sviračkim snagama, a svi su očekivali nastavak sjajne niske albuma. Bilo je to izrazito radno razdoblje, bar za Cavea, koji se bavio pisanjem romana (“I magarica ugleda anđela”, preveden, srećom, i kod nas) i filmom (“Ghosts… of the Civil Dead”), pa je usprkos svim nedaćama sve mirisalo na pozitivni razvoj događaja. Umjesto multifunkcionalnog Adamsona, The Bad Seeds su u svoje članstvo primili gitarista Kid Conga Powersa, već iskaljenog u kultnim bendovima The Cramps i Gun Club, te Rolanda Wolfa na glasoviru, a novi se album počeo kaliti u čak pet različitih studija, od Londona, preko Berlina do australskog Richmonda. Bitan za bend da potvrdi da se mogu kvalitetno nadograditi remek-djela poput “The Firstborn is Dead” i “Your Funeral… My Trial”, a bitan i za Nicka Cavea u kreativnom proboju kroz ovisničke izmaglice. Ovo potonje baš je i presudno obojilo platno albuma, baš kao nježni plijen.

Odmah na početku nalazi se jedna od najupečatljivijih i najdugovječnijih Nikičinih pjesama – “The Mercy Seat” ledi krv u žilama i sad dok je slušam po tristopedesetosmi put, razvaljujući snagom ideje, bogatstvom izraza, slojevitošću i monumentalnošću same izvedbe. Priča o osuđeniku na električnu stolicu, odnosno, njegova ispovijest pred pogubljenje prožeta je biblijskim referencama u kojima se Cave još jednom poigrava svojim ključnim motivima, opet dodirujući područje blasfemije, ali ovlaš, vrlo pametno i artikulirano, toliko inteligentno i pronicavo da može smetati samo uskogrudnim dušebrižnicima, koje, vrlo vjerojatno, i želi navući. Čuo sam zatvorske priče, pjeva Cave, kako je Krist rođen u štali i kako je poput odrpanog stranca umro na križu, pa, ako mogu reći, to mi se prilično uklapa, budući da je bio stolar po zvanju (bar su mi tako rekli). Propitivanje nesretnog osuđenika ide toliko daleko da Božji tron na nebu uspoređuje s električnom stolicom tu na zemlji, ali sve u svrhu povezivanja svih duhovnih silnica jednog običnog čovjeka kao Božjeg bića u svoj svojoj složenosti.

Druga je udarna pjesma albuma kotrljajuća “Deanna”, još jedna od besmrtnih Caveovih pjesama o ljubavi i zločinu, sa svim odlikama rasnog underground hita, poput “From Her to Eternity”.  Ono što je čini još upečatljijom na samom albumu naoko je nespretan prijelaz u raštimano melankoličnu, voajersku minijaturu “Watching Alice”, jednu od malih dragulja kakvih se nanizalo u opusu benda, a od kojih svaki sjaji svojim posebnim sjajem. I dok je u tim pjesmama Cave donekle zaštićen iza koprene spretne lirike, u većini je ipak, po vlastitoj nakani, bačen na koljena u pokajničkom stanju duha i tijela. Pokušaji rastriježnjenja, odnosno, izlaska iz ovisnosti nužno su doveli do pjesama poput “Up Jumped the Devil”, gdje svoj životni put posiplje trnjem, blatom i krvlju, ne bježeći ni trenutka od krivnje i kajanja, zatim jezivo sugestivne “Mercy”, prožete likom Ivana Krstitelja, gdje ga se kroz bolne vapaje praktički može vidjeti kako usred zime stoji u vodi ostavljen od svih, ali s vjerom kao jedinim oružjem protiv đavoljih legija, te završne “New Morning” pune optimizma, ali još u dimu grcajućih jada.

Slično je intonirana ljubavno gorka “Slowly Goes the Night”, još jedna naoko raštimana, neuredna balada, u kojoj se, pipajući otiske njezina tijela kao da prebire po karti zabranjene mu zemlje, obraća ljubavnici izgubljenoj vlastitim greškama. Sjajno podcrtana gostujućim vokalom Iana Davisa u službi naglašavanja sjetnog aspekta pjesme, ova je pjesma jedan od podcijenjenih vrhunaca albuma. Preostale pak pjesme predstavljaju ipak zalaženje u sivu prosječnost, pa je “City of Refuge” tako, primjerice, mnogo zanimljivija u svojoj akustičnoj verziji na razmeđi bluesa i gospela (zadnje objavljena na kompilaciji “B-Sides and Rarities”), dok su “Sunday’s Slave” i “Sugar Sugar Sugar” više nalik prisilno uglazbljenim komadima zanimljive poezije nego upečatljivim pjesmama.

No, kao i dotada, te povremene manje ili veće posrtaje nadglašava uvjerljivost i snaga albuma kao cjeline, a “Tender Prey” naprosto obara s nogu svojom izvođačkom silinom i autorskom samouvjerenošću. Već poprilično isprofiliran pjesnik, kao precizni koliko i zamišljen kirurg Ljubavi u dodirištima s božanskim i demonskim, te Zločina u surovoj sprezi s čovjekovom prirodom naočigled te iste Ljubavi, Nick Cave se već znatno odmakao od mladenačke figure bijesnog, grlatog buntovnika sa samo njemu jasnim razlogom, što će dodatno potvrditi vrlo uspjelim romanom. Hedonizma i – da ih tako blago ovoga puta nazovem – starih navika neće se još uspjeti riješiti, ali ta duhovna tranzicija baš je negdje ovdje, kroz nježni plijen obavljena. Samo će on znati koliko potpuno i koliko bolno.

 

Toni Matošin