Nick Cave & The Bad Seeds, lista albuma od najmanje dobrog do najboljega

Nick Cave & The Bad Seeds vraćaju se u Hrvatsku 5. kolovoza 2026., u veličanstvenu pulsku Arenu. Uz najavu tog, već sad nestrpljivo iščekivanog koncerta, odlučili smo se prisjetiti i preslušati sve studijske albume koje su Cave i The Bad Seeds snimili zajedno, te ih – koliko god nezahvalno bilo – poredati od „najmanje dobrog“ do najboljeg.

Kao potpisnik jednog od najkonzistentnijih i autorski najupečatljivijih opusa suvremene glazbene scene, Nick Cave sa svojim bendom The Bad Seeds još nam jednom dolazi u Hrvatsku. Nakon spektakularnog lanjskog koncerta u zagrebačkoj, ova odavno dokazana istinska koncertna senzacija 5. kolovoza iduće godine stiže u pulsku Arenu: još uvijek na valu kojeg je pokrenuo album “Wild God”, gotovo jednoglasno proglašen jednim od najboljih koje je australski rock-pjesnik objavio tijekom svoga gotovo pedesetogodišnjeg umjetničkog puta, novi susret s hrvatskom publikom (p)ostaje nestrpljivo iščekivan spektakl gotovo duhovnih dimenzija.

Dopustit ćete da ta nadolazeća, vjerujem, čarobna pulska ljetna večer posluži i kao povod za jednu skromnu inventuru tog briljantnog opusa, koju ću ovom prigodom ograničiti samo na studijske albume potpisane s The Bad Seeds, dakle, pod tom “naljepnicom” koja je od sredine osamdesetih naovamo bila garancija visoke kvalitete i autorsko-izvođačkog intenziteta najfinije kombinatorike i pod kojom se, uostalom, i vraćaju u Lijepu Našu. Albume sam poredao od najslabijeg (što je preteška riječ s obzirom da nijedan tu predstavljen naslov nije uistinu, pa ni približno slab) do najboljeg, neuspješno nastojeći zauzdati nužnu subjektivnost. Neuspješno, jer nakon tolikih godina – pa i desetljeća – druženja s ovim glazbeno-pjesničkim jezikom, sve što se našlo na ovim albumima stvar je osobne prirode, “prijateljstvo” kakvo stvaraju samo autentični umjetnički glasovi.

Album koji odiše nekom čudnom vrstom beskrvnosti, koja ga čini nalik poslovnoj obvezi prije nego umjetničkom djelu, ali istodobno donosi svoga autora u jednom, uvjetno rečeno, opuštenom izdanju, u misiji bez misije, u rječitosti bez gromoglasja, u usporenom raskoraku od duhovnih introspekcija s prethodna dva velika albuma do buđenja zatomljene sirovosti i glazbene raspojasanosti koje će donijeti sljedeći projekti. 

Jedan od favorita publike, “Henry’s Dream” album je velikih pjesama i upečatljivih pripovijesti, no nakon opetovanih slušanja uopće ne čudi mišljenje benda da je produkcija Davida Briggsa bila promašena investicija. Jer baš te, nazovimo ih uvjetno, šupljine u zvuku, odnosno, naglašenija sirovost svirke oduzimaju mahom snažnim i “punim” pjesmama dubinu koje su zavrijedile. Nekoliko mediokriteta (ali isključivo u kontekstu Caveovog opusa) ostaje pritom dodatni uteg albumu, međutim, one pjesme koje se ističu kao ključne – prvenstveno “Straight to You”, “Loom of the Land”, “Papa Won’t Leave You, Henry” i “Christina the Astonishing” – razvaljuju i nakon bezbroj slušanja.

Nastao na kreativnom valu koji je iznjedrio projekt Grinderman, četrnaesti album The Bad Seeds vjerno je prenio taj Caveu tada očito potreban i logičan siroviji, garažni zvuk, kao i pripadajuću, naglašenije prozaičnu naraciju. Snimljen za samo pet dana u studiju, “Dig, Lazarus, Dig!!!”, zadnji album na kojem je sudjelovao dotad ključni bad seed Mick Harvey, odiše spontanošću i tehničkim minimalizmom, ali pritom kao da se izgubio ili bar zamaglio dio čari koji je krasio dotadašnji Caveov opus. Igrom slučaja, ovo je i jedini njegov album za kojeg nikad nisam napisao recenziju.

“Push the Sky Away” donio je baladni materijal, ali posve odmaknut od raskošnih kompozicija dotadašnjih The Bad Seeds. Istodobno je i sam instrumentarij, iako u osnovi isti, kidao sličnosti s dotadašnjim recepturama, pa se čak činilo da se bend iznova otkriva. Glasovir, violina, čeznutljivi loopovi, metlice i bubnjevi što evociraju jeku više nego ritam – u tim i takvim glazbenim pejzažima pokreću se pjesme kakvima je samo Cave mogao nastaviti. Natopljene, po običaju, sjetom i vapajima za dokidanjem te praznine koja zjapi između stvorenja i Stvoritelja, ove pjesme Nicka Cavea odvele su svoga autora opet – stalno – dalje, dalje od zalaženja u urbani storytelling koji je obilježio “Dig Lazarus Dig!!!”, pa i dio prethodnoga albuma. “Push the Sky Away” je poput cut&paste kolekcije prizora i napjeva u stalnom rađanju (što se u retrospektivi čini i kao svojevrsna mana), sabirni centar naizgled nepovezanih i nedovršenih analiza i slutnji, izmišljenih dnevničkih zapisa. Album je to čovjeka koji neće naglas tražiti zadovoljštine niti će od suvremenih egzistencijalnih kriza nastalih više ohološću modernog čovjeka nego stvarnom logikom postojanja praviti krasopise i romane, što je, uostalom, Cave na još uvjerljiviji način pokazao nastavkom svoga opusa. Meditativan i čeznutljiv, ali i brutalno prizeman, smiren i logičan, “Push the Sky Away” logična je karika u lancu umjetnika koji zna što ga i kamo vodi i hrani, toliko da bez problema može i “pogurati nebo”.

Cave je i dotad vrlo vješto provlačio obrade kroz svoj rad, pritom birajući da nije mogao zahtjevnije (Dylanov raritet “Wanted Man”, Cohenova “Avalanche”, Elvisova “In the Ghetto”). Slijedeći svoj istančani ukus i ne odstupajući ni vrha špicaste cipele od svog senzibiliteta, kao da nije mogao pogriješiti i kao da je to osjećao. Na “Kicking Against the Pricks” zagrabio je u bogatu riznicu, od tradicionalnih napjeva tipa “Jesus Met the Woman at the Well”, preko, očekivano, countryja (“Long Black Veil”) i bluesa (“I’m Gonna Kill That Woman”), proto-punka (“All Tomorrow’s Parties”) do čak konfekcijskog popa (“Something’s Gotten Hold of My Heart”). Kaotično? Rastreseno? Kad se tako nabroji, trebalo bi biti, no “Kicking Against the Pricks” nevjerojatno je kompaktan materijal sa suptilnim stilskim poveznicama među svim pjesmama. Tu i leži snaga i dugovječnost trećeg Caveovog albuma – upravo u toj sposobnosti da se i tako raznolikom materijalu pridoda ne samo osoben pečat, već da ga se i s punim poštovanjem predimenzionira, tako da zvuči… pa, baš kao album Nicka Cavea i The Bad Seeds.

“Murder Ballads” je najzačudniji naslov u diskografiji Cavea i The Bad Seeds. Sastavljen isključivo od, kako naslov i sugerira, pjesama što tematiziraju umorstva (osim zaključne obrade Dylanove “Death is Not the End” koja više govori o samoj smrti kao takvoj), bio je to Caveov ispušni ventil i nešto kao predah između “pravih” albuma. No kakav predah! Iako ga je sam okarakterizirao kao materijal za jednokratnu uporabu, usporedivši ga s pojmom vica, kao nešto čime se počastiš jednom i više ne konzumiraš, “Murder Ballads” je sumirao Caveove značajne preokupacije smrću, zločinom i opačinama ljudskog uma u konceptualno, kompaktno djelce koje, možda i na iznenađenje samog autora, vrlo dostojanstveno stari! Podvučemo li crtu, konačni rezultat albuma je 64 mrtva tijela, dakle, gotovo sedam po pjesmi; brutalna i krvava zbirka, ali na pravim mjestima i u pravom omjeru čak i smiješna. Neobvezan, nepretenciozan poput (ne)očekivano uspjele stilske vježbe, “Murder Ballads” nipošto nije naslov za podcjenjivanje, kako je donekle zazvučao te već daleke 1996.

Prvijenac s The Bad Seeds, nastao neposredno nakon razlaza The Birthday Party, nije osobito ugodno slušateljsko iskustvo, ako ćemo tu “ugodu” mjeriti decibelima, melodioznošću i umjerenošću same izvedbe. Kovitlac pankerske siline i ljepljive, vrlo osobene varijante ruralnog bluesa i stalnog sraza buke i tišine iznimno je intenzivan i (pozitivno) uznemirujuć doživljaj. Naslovna je pjesma, pritom, ogledni primjerak rane Caveove poetike, brutalna ljubavna poezija u najboljem izdanju. Svojim egzorcističkim ozračjem ona u naizgled razbarušenoj, ritam sekcijom rastrganoj melodiji predstavlja ljubavnu poeziju baš u svom najkrvavijem, najogoljenijem izdanju, dakle, po samim Caveovim obrazlaganjima, ne kao poeziju radosti, već posvemašnje tuge, žudnje i rastrojenosti duhovnog bića.

Album koji naprosto obara s nogu svojom izvođačkom silinom i autorskom samouvjerenošću. Već poprilično isprofiliran pjesnik, kao precizni koliko i zamišljen kirurg Ljubavi u dodirištima s božanskim i demonskim, te Zločina u surovoj sprezi s čovjekovom prirodom naočigled te iste Ljubavi, Nick Cave se ovdje već znatno odmakao od mladenačke figure bijesnog, grlatog buntovnika sa samo njemu jasnim razlogom, što će dodatno potvrditi vrlo uspjelim romanom “I magarica ugleda anđela” u istoj fazi stvaralaštva. Hedonizma i – da ih tako blago ovoga puta nazovem – starih navika nije se u to vrijeme još uspio riješiti, ali ta duhovna tranzicija baš je negdje ovdje, kroz “nježni plijen” obavljena. Samo on zna koliko potpuno i koliko bolno, ali antologijska “The Mercy Seat” i jezivo sugestivna, likom Ivana Krstitelja ” prožeta “Mercy” poput uglazbljenih ispovijesti i danas pokreću trnce.

Vrlo berlinska ploča, reći će sam Cave, ali ni sa jednom pjesmom koja bi imala veze s Berlinom kao gradom. Njega su naprosto upregnuli u stvaralački proces, svu tu artističku sinergiju grada koji je disao slobodom umjetničkog izražavanja, prepun umjetnika najraznovrsnijih senzibiliteta i zvanja, da bi dobili svoj unikatan glazbeni proizvod. I taj čuveni Hansa Studios, bivša dvorana iz doba nacističke Njemačke, bio je nadahnuće, kao i instrument za sebe. Berlin i ta dvorana su od “Your Funeral… My Trial” načinili finalnu artikulaciju tog specifičnog zvuka, izvukavši iz Cavea njegov tadašnji maksimum, samim mu tim podignuvši rukopis na novu razinu. I dok su se vremenom “Stranger Than Kindness” i “The Carny” nametnule kao kompilacijski materijal, do boli melankolična i u finoj metaforici zaprepašćujuće vizualna “Sad Waters” doima se kao Caveovo znanstveno sagledavanje ljubavne poezije materijalizirano u konkretnoj pjesmi. 

“Ghosteen” nije vjerski album, a prožet je vjerom možda dublje i razgranatije nego ijedan vjerski album svoga vremena. Jer Isusu Kristu Nick Cave se nikada nije uspijevao othrvati, odnosno, Gospodin ga nikada nije napuštao niti na onoj najpovršnijoj razini, pa Ga tako i u ovoj dotad najponiznijoj i najodvažnijoj Australčevoj zbirci, ima, da se izrazim zdravonarodski, na sve strane, bilo da se javlja u Caveu očito posebno dojmljivoj i duhovno inspirativnoj slici na kojoj leži u Majčinu naručju (u “Night Raid” i “Fireflies”), kao obećavatelj vječnog svjetla koji i sam, kao svi mi, visi na drvetu (u “Sun Forest”) ili pak kao stalna motivska prisutnost (primjerice, korištenje motiva čekanja na povratak u “Waiting for You”). Nastao još svježe nakon pogibije Caveaova sina, “Ghosteen” je album koji ne slavi, čak i ne imenuje, ali u stvaralačkoj kontemplaciji i proživljenoj boli osjeća i generira evanđeosku nadu; on ne zaziva, ali izaziva, prema van i prema unutra, u intimi i u novopronađenoj, ali možda još isuviše krhkoj zajednici; on jedva da pjeva, a pjeva kao najgrlatija ranjena ptica i opire se površnim definicijama svojih motritelja, među koje ću pribrojiti, evo, i sebe. “Ghosteen” će, zađete li mu u tkivo, postati baš duh, vaš duh, pratitelj u čijim ćete neuhvatljivim obrisima pronalaziti zrcalo i možda svoj put ka mjestu u toj zajednici koju evocira. 

“Let Love In” je bio album s kojim sam se upoznao s Nickom Caveom. I bila je to, moram priznati, sretna okolnost, jer teško mi je zamisliti bolji naslov iz njegove diskografije za početak poznanstva s ovim jedinstvenim autorskim glasom. To mogu mirne duše reći nakon tolikih preslušavanja svih njezinih epizoda, ne zato što mislim da je to njegov najbolji album (jer to nije, jednako tako mirne duše tvrdim), već zato što najbolje objedinjuje sva Caveova “raspoloženja”, tematike i pojavne oblike, sve upakirano u ambalažu koja ga je dovela najbliže pojmu mainstreama ili popa, kako vam drago. Je li mu ovo zadnje za zamjeriti? Ne, nipošto. Jer, istovremeno, nema tu ni trunke odstupanja od autorske vizije postavljene davno ranije. Naprotiv, “mekoćom” svoga tada friškog materijala, Cave kao da je ponizio sve protuhe koje su ga pozom i stilom slijedile bez da su uložile i trunke talenta i osobnosti. A tek je spremao prava iznenađenja…

Umjetnik iz boli u umjetnost ne bježi, kako se možda na prvu čini, već joj svojim kreativnim kanalima pokušava naći smisao, novu razinu utjehe, pronaći bar dio izgubljenog u sebi samome, jer kreativnost je najprisniji dodir s izvorom i ušćem Čežnje, realizacija čovjeka kao stvorenja ne samo tijela nego i duha. Nick Cave, čovjek koji se u vrijeme rada na albumu “Skeleton Tree” zajedno sa svojom obitelji suočio s pogibijom 15-ogodišnjega sina, pronašao je ili bar napipao svoj put kroz ono što samo on i njegovi bližnji razumiju ili pokušavaju razumjeti, a taj je album kao plod zatitrao pred čulima baš kao njegova slova na crnoj naslovnici. Album koji je sve samo ne još jedan album Nicka Cavea i njegovih The Bad Seeds, ali i album koji se upire biti što bliže tome da bude baš samo još jedan njegov/njihov album, “Skeleton Tree” nije forsirano djelo tuge, a još manje prostitucija te iste tuge. Nećete ovdje naći ni asocijaciju na takvo što, kao ni egoističnu suprotnost tome: ovo je nužni kreativni odgovor na “traumu”, kako to opisuje sam Cave u dokumentarcu “One More Time with Feeling” koji je u režiji prijatelja Andrewa Dominika pratio objavu albuma. 

“Abattoir Blues” i “The Lyre of Orpheus” došli su kao paket svojevrsnih suprotnosti ne samo nakon odlaska Blixe Bargelda, već i nakon “Nocturame”, možda prvog Caveovog albuma koji je kritiku ostavio poprilično ravnodušnom, pa i razočaranom i koji je, usprkos nekim svojim bitnim odlikama i nekoliko sjajnih pjesama, ostavio okus gubitka kompasa i nesnalaženja u “svijetu nakon” velikih kontemplativnih albuma “The Boatman’s Call” i “No More Shall We Part”. Nick Cave se odavno iskazao kao gotovo nepogrešiv kormilar pa je novi materijal odlučnim zamahom pomeo sve sumnje i pesimistična predviđanja. Sirovi, rokerski podgrijan i neusiljen “Abattoir Blues” te smiren, umiven, baladni “The Lyre of Orpheus” došli su tako kao novorođenčad dvaju naoko suprotnih izričaja samouvjerena autora, lonac i poklopac na brižno pripremljenom stolu. 

Ako je “The Boatman’s Call” po prvi put donio ogoljenje emocija lišeno cinizma i potrebe da se ljubav komfrontira s nasiljem, onda je njegov nasljednik “No More Shall We Part” donio konačni mir u Caveov iskaz, potpuno stapanje s duhovnim, pomirbu svih autorskih silnica. Album je to koji izaziva istovremeno skrušenost i strahopoštovanje, udarajući svojom kompaktnom ljepotom i kvalitetom snagom pravog remek-djela. Tu je Cave na vrhuncu svojih duhovnih samopropitkivanja i mirenja. Tu on konačno zvuči kao apsolutni autoritet u svim poljima kojih se dotiče, baš kao kakav bučni propovjednik. Nakrcan životnim iskustvom i finom stvaralačkom inteligencijom, vjerno uronjen u isti tematski vrtlog, on kao da je nakon najduže pauze između dva ulaska u studio bio osuđen na takav čin. Na svima nama ostalo je tek da se opustimo i prepustimo, baš kao zimi uz kamin. Glazbena terapija, ali i pjesnički doživljaj su zajamčeni. Uz “Boga u kući”, da, onog koji prožima naše imaginacijske i stvaralačke porive. Ljubavne, vjerujem, nema ni potrebe spominjati.

Još svježa – najsvježija – zbirka pop-pjesama koje naoko jedva da imaju ikakvih veza s cjelokupnom industrijom popularne kulture, a koje podjednako zrcale najljepše što nam je ta ista industrija kroz svoje čeznutljivije testamente ostavila, kao i jednu posve osobnu, jedinstvenu intimu, dnevnik duše koja nijednom posrtaju i šamaru patnje nije dala da je sunovrate u očaj i beznađe. “Dosta smo imali tuge, sada je vrijeme za radost!”, nije slučajno najcitiraniji stih s “Wild God”: radost je uistinu, nakon prizivanja i predosjećanja mira na albumu “Ghosteen”, u samom srcu desetoepizodne zbirke, svojevrsne kejvovske ode radosti, istodobno svečane i meditativne, bendovske i profinjeno poetične. A sva ljepota i važnost ovakvog albuma leži u tome da je taj “novi”, za radost opredijeljeni Nick Cave zapravo onaj isti mladi panker koji je, opčinjen najkrvavijim stranicama Staroga zavjeta, urlao na svoju publiku, kao i onaj “mračni pjesnik” koji je, tek otvarajući stranice Novoga zavjeta, u metrici stiha suočavao profano sa sakralnim, ispisujući neke od najdramatičnijih pripovijesti sabijenih u formu rock-pjesme. Isti, jer se u njegovu tobožnjem crnilu oduvijek moglo naći više kolorita nego u nekim svim bojama duge obojenim slikovnicama. Isti, jer se i na najintenzivnijim, najbrutalnijim stranicama pjesmarice ranog mu benda The Birthday Party može naći više erupcija najčistije čežnje nego u nečijim ljubavnim antologijama. Isti, jer, baš kao u ljubavnom stihu njegova danas već trideset pet godina mladog evergreena “The Ship Song”, svaki njegov susret s Bogom u formi stiha čini pravu “malu povijest”. 

Album kakav je – prilično neočekivano – uslijedio nakon nabrijano mračnog i mračno nabrijanog, zgusnutog koliko i rašijanog “Tender Prey” prodisao je melodioznom toplinom, zavodljivom mračnom egzotikom i gustim intenzitetom emocija, stvoren da (p)ostane “ono bitno”, da bude osoban ne samo za svoga autora. Koji je zagrabio novu šaku zemlje života, prošavši čistilište rehabilitacijske klinike, našavši se na varljivoj toplini Brazila i u prologu ljubavne priče s tamošnjom stilisticom Viviane Carneiro. “The Good Son” je svojom “mekoćom”, toplinom i finim melodijama zatekao mnoge, od najgorljivjih fanova do sporadičnih slušatelja, pokupivši čak u tom prvom naletu relativno negativne kritike. Tako brzopleto iščitavanje, donekle i snobovsko, reklo je više o onima koji su ga prakticirali, nego o samom Caveu, koji se po tom ključu onda “prodao” mnogo ranije, još obrađujući “In the Ghetto” i pogotovo “Something’s Gotten Hold of My Heart”. A ovim je albumom samo postalo očito ono što se moglo njušiti još za divljih dana The Birthday Party – da će mahniti poeta bogatih unutarnjih duhovnih bitaka kad-tad sjesti za klavir i porušiti sve te potamnjele zidove, te najbližom oštricom proparati sve maske pokupljene u opskurnim kazalištima underground kulture. Pjevajući o brodovima, plaču, čekićima, križevima, dobrom sinu i njegovom pročišćujućem prokletstvu, Cave je opjevao svoj pokušaj izdizanja, kako duhovnog, tako i tjelesnog. Imao je sreću da uz sebe ima bend sposoban pratiti ga, staviti se u potpunosti u funkciju pjesama, kako sam već jednom naveo. U tom pogledu, “The Good Son” je još jedan u nizu prijelomnih albuma karijere satkane od prijelomnosti. Ovaj ipak ima posebnu auru i posebnu snagu u tom kontekstu, koju izvikuje najnježnijim mogućim jezikom.

“The Firstborn is Dead” drugi je Caveov album nastao nakon raspada The Birthday Party, snimljen neposredno nakon mračnog i bučnog “From Her to Eternity”, koji je još mnogo, mnogo dugovao naslijeđu upokojene grupe. Ti se odjeci čuju još i na ovom albumu, ali on predstavlja prvi konkretni odmak od tog anarhično, nerijetko gotovo kakofoničnog zvuka, te čini fascinantnu cjelinu i upečatljivu priču koja stoji i živi sama za sebe. Uvodna “Tupelo” pritom na svim frontovima obilježava album. Apokaliptični, starozavjetni blues što opisuje noć u kojoj se rodio Elvis jedna je od Caveovih najupečatljivijih skladbi uopće. Poput mahnitog propovjednika koji ne bira riječi, Cave pjeva i svoj manifest i odvodi priču sljedećim pjesmama dalje u depresivni mulj devijantnog bluesa s mirisom kaljuže bilo čijeg juga. Nema tu hitova, čak ni potencijalnih, osim možda (po mjerilima nekog savršenijeg svijeta) obrade Dylanove “Wanted Man”, a neke su pjesme do boli opore i prijeteće minimalistične, poput “Black Crow King”, “Blind Lemon Jefferson” ili krvavo bolne “Knockin’ on Joe”. Upravo one i čine okosnicu albuma, što kvantitetom, što baš tim specifičnim zvukom koji je samog sebe izmislio. Ne samo jedan od najboljih albuma u autorovoj karijeri, već i, usudim se reći, jedan od najboljih albuma sredine osamdesetih.

“Ne vjerujem u intervencionističkoga Boga“, na glatkoj klavirskoj podlozi započinje svoju ispovijed Nick Cave, prvi put te sad već daleke 1997., tada još uvijek s nasnimljene audio-kazete. Bilo mi je dvadeset godina, grabio sam svijet i život širom otvorenih usta u studentskom deliriju i moja veza s lađarevim zovom započela je kao sramežljiv, nježan, ali dovoljno odlučan šamar. “Into My Arms” već se na prvo slušanje izlijela u mene i proključala u svom ljubavnom grču. Jedan od najvećih rock pjesnika bio je još relativno nov član kluba mojih glazbenih prijatelja, ali prijateljstvo je svakako obećavalo. Čak i kad se obznanio u ovako tihom, minimalističkom izdanju. 

“Kroz svaki dah koji udahnem, gdje god pošao, postoji ruka koja me štiti, i toliko je volim…” Nick Cave nikada nije pisao tipične ljubavne pjesme, a vjerojatno je, uz Leonarda Cohena, najveći pjesnik Ljubavi među rock-poetama; njegove su pjesme natopljene onim što Portugalci nazivaju saudade – neobjašnjivi osjećaj čežnje, nedefinirana, tajnovita žudnja duše, teško prevodiva jednom rječju u drugim jezicima – bez kojega, rekao bi on, ljubavna pjesma ne bi bila ljubavna jer bi bila nepotpuna, lažna, čak antiljubavna. Dok se isprepliću ruke pod sjenom lipe u “Lime Tree Arbour”, taj je osjećaj sveobuhvatan, a ljubavna priča veća. Slušanjima i slušanjima svih ovih godina, upravo se ova pjesma razotkrila kao jedna od najblistavijih perli u ovoj prebogatoj škrinji.

“Pošalji ljubavi našoj dvanaest bijelih ljiljana, pošalji joj sanduk od drva…” Govorio bi tada u intervjuima da je “The Boatman’s Call” album kakvog je oduvijek htio napraviti, album kakav je bio sanjan i neminovan čak i dok je u najdivljijim danima mladosti bijesno urlao s pozornice predvodeći autodestruktivne The Birthday Party. Nije to intervjuističko prenemaganje; pjesme govore same po sebi. Na svim emocionalnim brodolomima, na krhotinama raznoraznih ljubavi, pomiren sa svojom duhovnošću i sa svojim Bogom – jer Bog mu je tada još uvijek bio prije svega ipak tek individualna, intimna i intelektualna vizija – Nick Cave je svoj deseti studijski album s pratećim The Bad Seeds prigušio do granice podnošljivosti, bar kad su mjerila tvrdokornih fanova u pitanju, glazbu sveo na suptilnu pratnju koja će postati tek prozirni, najfiniji veo oko moćnog, slanog tijela riječi. A riječ je ovaj put dvanaestoepizodna autobiografija, utonuće u svu gorčinu životnog iskustva da bi isplivao pročišćen, bar onoliko koliko ispovijed uistinu može u tome uspjeti.

“Sjedim vani, na kamenim stubama, besposlen, iscrpljen, izgubljen, u tvojoj odsutnosti…” Biblija, bilo starozavjetna ili novozavjetna, ljubav, smrt, žudnja, Bog, zločin i kazna… Sve su to neizostavni i međusobno isprepleteni segmenti Caveove lirike; tako ovaj album, zapravo, nije donio ništa posebno nova, kad bi se sagledao tako ovlaš. No, nikad mu stihovi nisu išli u ovako pomirbenom hodu i nikad nije bila manje jasna tanka linija koja razdvaja Boga i voljenu osobu u drugom licu jednine u svim tim pjesmama.

“Ovako lijep dan nikad se neće ponoviti, tako se svijet razotkriva, kroz maglu od suza…” Možda najslađa pjesma koju je Cave ikada otpjevao, “There is a Kingdom”, najreprezentativniji je primjerak njegove “nove” lirike. Dok zvuči poput svećenika koji se obraća okupljenima na misi i taj štih prevladava, ne propušta provući saudade kroz dušu same pjesme, kao ni u zadnjem stihu ideju da je Bog svugdje a ne samo tamo gdje ga neki od nas, prilagođavajući Ga svojim željama i ugodama, pokušavaju smjestiti i ograničiti.

“Od tuge sazdani su cijeli svjetovi…” Teško da će me tko uvjeriti u postojanje ljepše ljubavne pjesme u rock-antologiji od “(Are You) The One I’ve Been Waiting For?”. Makar se (opet) stihovi otimaju točnoj interpretaciji, radi li se o ženi ili možda Bogu… nikada to nije bilo i manje važno. Ako me svaki put prolaze trnci dok slušam “The River”, “Love Will Tear Us Apart” ili “Fade into You”, onda su trnci koji me prožimlju dok slušam ovu Caveovu pjesmu svakako najljekovitiji, najpomirbeniji sa savršenom nesavršenošću svijeta u kojem živim(o). 

“Kad bi mi vratili odjeću, mogao bih poći doma…” Isprva, i to dosta dugo, činila mi se najlošijom pjesmom na albumu, čak viškom, no sad se “Where Do We Go Now But Nowhere?” čini prefinom i preopipljivom emocijom pretopljenom u grčevitu ljubavnu priču. Nije ni lako pojaviti se na albumu nakon tako prekrasne prethodnice; ova je preživjela sve ovo vrijeme od nastanka i potvrđuje rutu kojom se kretao Caveov rukopis do odluke da snimi ovakav album, rutu koja se vuče linijom “Sad Waters” – “The Ship Song” – “The Loom of the Land” – “Nobody’s Baby Now” do tu, pa do… nikamo?

“Sa zločestim osmijehom i srcolikim licem, dolazi sa zapada, gdje ptice pjevaju bas…” Caveove i najljubavnije, najfinije posvete ne podilaze jeziku ni umjetničkoj ljepoti kao takvoj. Bila u pitanju PJ Harvey, rock heroina koja je, navodno, inspirirala većinu stihova prosutih po lađarevih pedesetak minuta, ili neka druga rasprnuta ljubav ili sjena neke davne ljubavi, ova poezija struže i po zadnjim naslagama na srcu i ne ostavlja mnogo toga nedorečenim. Pa opet, sve te emocije ne mogu biti dorečene u svom doslovnom prepjevu… ako me razumijete.

“Danas se ukrcala na vlak za zapad, danas se ukrcala na vlak za zapad, danas se ukrcala na vlak za zapad…” Ponavljajući na kraju opore “Black Hair” tako jednostavne riječi, Cave na najprostiji zamisliv način pokazuje što je žudnja i koliko opipljiv može biti gubitak. Jer, nema u ljubavi vječne harmonije i svaka se kreće silazno, prema svom svršetku.

“Ljubav je, draga, isključivo za ptice, mi dobijemo po zasluzi…” Iako “The Boatman’s Call” zvuči tužno, čak depresivno (koristim tu riječ tek da bih naglasio kako može djelovati na “slučajnog” slušatelja), u pitanju je, na neki način, vjerojatno Caveov – bar dotad – najoptimističniji album, baš zato što je u tih dvanaest savršenih pjesama napokon pomirio sve tematske tenzije koje su njegov dotadašnji rukopis činile tako nervoznim, rastrzanim i gnjevnim, čak i na gotovo jednako lijepom, sedam godina starijem albumu “The Good Son”.

“Bila si moja ljubav hrabrog srca, s prvim okusom nevolje pobjegla natrag majci…” Ono što je u jeziku Nicka Cavea izraženo, a ovdje dovedeno do vrhunca, njegova je suverenost u nizanju svih tih riječi, snažan autoritet koji i najbanalnije stihove pretvara u “velike istine”. To je najočitije u još jednoj u nizu saudadeom natopljenih ispovijesti, “Far from Me”, u kojoj opisuje ljubavnu vezu u dugom vremenskom kontekstu, od početka do neminovnog kraha. 

“Ostavi me mojim neprijateljskim snovima, i budi tiha na odlasku…” Bolni recital za kraj; teško da je moglo drugačije završiti. Nazivajući se “beskorisnim starim jebačem”, Cave zatvara stranicu knjige, zaokružuje priču koju je morao napisati makar umro odmah poslije nje. Na neki način, time je zaokruženo i cijelo poglavlje jedne bogate, plodne karijere.