Tvrđava sv. Mihovila još jednom je opravdala status najljepše pozornice u zemlji, a Cory Wong i njegov funk ansambl priredili su glazbeni spektakl koji ni kiša nije mogla pokvariti.
Činjenica je da je tvrđava sv. Mihovila najljepša ljetna pozornica u Lijepoj Našoj. Takvo mjesto zaslužuje i najbolje izvođače, pa da se prisjetimo tko je sve od stranih zvijezda tu nastupao, prije nego je zakoračio Cory Wong: Brian Ferry, The Stranglers, Sigur Ros, Jacob Collier, Roisin Murphy, LP, Gregory Porter, Emeli Sande, Editors, Asaf Avidan, King Gizzard & Wizard Lizard, Michael Kiwanuka.
Stranoj glazbenoj eliti pridružio se i Cory Wong, gitarist, producent i kompozitor, inače nominiran za glazbenu nagradu Grammy. Istinskim zaljubljenicima funka poznat je kao član benda Wulpeck (od 2013. godine) i Fearless Flyers, a nije mu mrska ni suradnja s Markom Lettieriom, gitaristom intergalaktične skupine mladih jazzera poznatijih po imenu Snarky Puppy.
Glazba koju Cory Wong prezentira predstavlja jedinstvenu mješavinu funka, soula, jazza i R&B-a koja, osim progresivnih akorda, zaraznih ritmova, složenih aranžmana i osebujnosti prvenstveno podrazumijeva glazbeno umijeće. Njegov repertoar prepun je materijala koji neprestano eruptira iz pjesme u pjesmu svojom ritmičkom pokretljivošću, dosljedno izborenom slobodom izražavanja u inače pretpostavljenim harmonijskim ograničenjima. Osim nedvojbenog umijeća sviranja gitare, Wongove kompozitorske mogućnosti predstavljaju glazbene mikro ambijente prepune različitih boja, nijansi i osobnosti. Očito je da ne postoji recept za stvaranje ovakvog zvuka; velikim dijelom to je Wongov urođeni dar pomiješan sa žestokim i upornim radom. Ukratko rečeno, to je u neku ruku old school mješavina funka, jazza, soula i R&B-a umotanih u moderni dancefloor. Što se tiče njegove brzine sviranja, to je u najmanju ruku mahnita, uzbudljiva svirka kao proistekla iz 70-ih godina, ali posjeduje suvremena obilježja kroz koja se nazire i dašak budućnosti.
Sve to, siguran sam, Cory Wong će nam isporučiti preko svog plavog Fender Highway One Stratocastera, kao što je to učinio na svom posljednjem albumu iz 2022. godine, „The Paisley Park Sessions“, uz pomoć odabranog društva: Sony T na basu, Kevin Gastonguay na klavijaturama, Petar Janjić na bubnjevima, Nègah Santos na udaraljkama, uz ubitačnu puhačku liniju koju čine: Steve Strand i Jon Lampley na trubama, Michael Nelson na trombonu, Eddie Barbash na alt saksofonu, Kenni Holmen na alt i tenor saksofonu, te Sam Greenfield na bariton saksofonu.
Večeras ih je bilo „svega“ devetero, no grupa je to glazbenika koji djeluju kao jedan entitet, čije su improvizacije debelo iskakale od banalnih, a svaki prijelaz bio je jednostavno prirodan i fluidan. Može se slobodno ustvrditi da je večeras svirao pravi glazbeni mastodont, funk mašina sastavljena od krvi i mesa.
Koncert je započeo sa standardnim zakašnjenjem od skoro pola sata, što će se u nastavku pokazati kao presudno. Naime, na horizontu se formirao gusti crni oblak čije su munje nagovještavale da će biti pokislih.
U publici koja je pristojno popunila gledalište primijećena je i „ekskurzija“ splitskih glazbenih faca koje su očito znale što se sprema.
Koncert je otvoren pravom soničnom bombom koja je u trenu naišla na gromoglasno odobravanje publike, a koja je cijelim koncertom davala vjetar u leđa ionako nadahnutim i očito zadovoljnim glazbenicima, koji su to vraćali kroz svaki odsvirani ton koji je bio punokrvna zamjena za zlato.
Uz veličanstvenu zajedničku svirku ostvarenu u gotovo savršenoj zvučnoj slici (čije zasluge idu ton majstoru), svaki od glazbenika imao je svojih pet minuta slave: Michael Nelson oborio je sve s nogu svojom nadahnutom solažom na trombonu; „zvijer“ za bubnjevima, Petar Janjić, osim brzine pokazao je i zašto bi bez njega ukupna zvučna slika imala sasvim drugačiju konotaciju; Kevin Gastonguay svoje je klavijature tretirao kao „neprijatelja“ kojeg treba devastirati; dok je brutalno dobru solažu na bas gitari imao Yohannes Tona (za kojeg je jedan splitski basist bez ikakvih zlih primisli kazao da je ispravne boje kože. Naime, uvriježeno je mišljenje da svaki pravi basist mora biti obojen).
I tako nakon nekih 45 minuta briljantne svirke počeo je (kako se i očekivalo) padati dažd s neba, što nije obeshrabrilo publiku koja je, činilo mi se, s još većim entuzijazmom počela podržavati bend. A oni, unatoč opasnosti od električnog udara, kao u nekom transu nisu prestali svirati, okupivši se svi oko klavijatura koje su izgleda bile na relativno suhom mjestu.
Ipak, vrag je odnio šalu, postojala je velika opasnost od oštećenja skupocjene opreme, pa je koncert nažalost morao biti prekinut.
Šteta, jer mi se po uspostavljenoj vibri između glazbenika i publike činilo da bi koncert mogao trajati do zore, takva je atmosfera vladala.
Posebne pohvale ekipi iz Tvrđave kulture Šibenik koji predano i s punim uspjehom dovode glazbenike na čije bi koncerte, da nije njih, trebalo ići u inozemstvo. Gotovo sam siguran da nam za sljedeće ljeto spremaju još ugodnih iznenađenja.
Što kazati kao rezime?
Nikad kraći i nikad slađi, bio je ovo jedan od najboljih koncerata kojima sam u životu prisustvovao.
Galerija fotografija; Cory Wong u Šibeniku, foto: Irena Škarica
