Prvobitno zamišljen kao koncertna smotra ponajboljih Ex-Yu rock gitarista tog vremena, Kongres rock majstora održan 20. veljače 1975. u maloj dvorani zagrebačkog Doma sportova, okupio je Gorana Bregovića, Radomira Mihajlovića Točka, Želimira Kovačevića Pesa, Vedrana Božića, Josipa Bočeka, Miodraga Batu Kostića, Dragog Jelića, Krešimira Šoštara, Petra Veri Gorjupa i Veselog Oršolića. Iza koncepta iskorištavanja nove rock euforije, koja se pokrenula s Bijelim dugmetom i njihovim prvim albumom Kad bi’ bio bijelo dugme, stajao je tadašnji koncertni producent i manager Vladimir Mihaljek Miha, uz medijsku pomoć časopisa Džuboks.
Kongres rock majstora će vrlo brzo zaživjeti i kao dvostruka ploča na kojoj su se, po odluci Mihaljeka i njegovih kolega, u užem izboru našla četiri od deset spomenutih gitarista – svaki od njih je dobio jednu stranu ploče da pokaže svoje autorsko i izvođačko umijeće. Goran Bregović (Bijelo dugme), Vedran Božić (Time), Josip Boček (Korni grupa) i Miodrag Bata Kostić (YU grupa) dobili su priliku snimiti i predstaviti originalan, još neobjavljen materijal, uz pratnju članova njihovih matičnih grupa. Uz Bregovića su svirali i Vlado Pravdić, Zoran Redžić, Ipe Ivandić i Željko Bebek dok su se kao gosti priključili i Mato Došen te Zagrebački gudački kvartet, na epohalnoj izvedbi rock klasika Ima neka tajna veza. Božića su pratili Ivan Piko Stančić i Nenad Zubak (tada članovi Grupe 220) na tri te Dado Topić i Peco Petej na jednoj snimci. Uz članove Korni grupe Vladimira Furduja i Bojana Hreljca, Bočeku su se pridružili i Sloba Marković i Saša Ilić, dok su uz Kostića svirali Žika Jelić i Raša Đelmaš. Već sama lista učesnika akcentira da je ploča Kongres rock majstora okupila samu kremu tadašnje rock scene.
Siniša Škarica u svom osvrtu na izdanje piše: Pomalo nepravedno, osim Bregovićevih uradaka (od kojih su neki poput Tajne veze postali standardima rock kataloga), ostale izvedbe ostale su praktički zaboravljene na marginama naše pop povijesti. Kao uostalom i sam album za kojeg valja još primijetiti da ga je izmislio (poput mnogih događanja toga doba) producent s tisuću ideja, Vladimir Mihaljek Miha.
Album je remasterirao Goran Martinac (Croatia Records Studio) dok je lacquer cut albuma u londonskom Abbey Road Studios rezao Sean Magee, osvajač nagrade Grammy za Mono Box Set Beatlesa. Izdanje na dvostrukom 180-gramskom vinilu dolazi i s knjižicom u kojoj se nalazi osvrti Siniše Škarice i Zorana Tučkara. Uz izdanje je dostupna i download kartica s kodom za preuzimanje mp3 verzije pjesme.
